- Ali meni nije jasno zašto mi sad moramo da idemo iz one retro kancelarije u tamo neki Novi Grad, med’ tuđe ljude.
- Nije to retro kancelarija, to je sve izvorni antikvarni nameštaj iz Titovog doba, uključujući tehniku. U Prizadu se ništa promenilo nije još otkako je Gestapovo sedište tu bilo posađeno pa zaliveno krvlju i suzama izgubljenih duša, od kojih dvestotinak i danas luta štrokavim hodnicima u potrazi za spasom zvanim mesečna plata. Eno, u podrumu još uvek džedže oni lokoti, lanci i neprobojna metalna vrata s okruglim mehanizmima za zatvaranje, iako više za njima nema potrebe jer izgubljene duše same dolaze svakoga dana da se tu muče i zlopate između umazanih mermernih zidova. Moramo, ljubavi, da idemo odatle zato što u toj kancelariji – a i šire, po celoj firmi, a i mahom državi nam – više para nema, a ja ipak nemam Stokholmski sindrom. I ne idemo u Novi Grad nego u Novi Sad.
- Kakve veze sad ima to što nema para? Nema para pa šta. Imamo medenjake i neskvik u prodavnici.
- Jeste, srećo moja, ali bez para nema medenjaka i neskvika. Bez para, nema ni prodavnice.
- Ijaoj, otkud to?! Jel svuda tako? Ko je pojeo moje medenjake i popio moj neksvik?!
- Mi smo popili. I pojeli. I medenjake, i neskvik, i buđelar zvani državni budžet, a bogme i Fond za poplavljene i zemljostresirane.
- Nije valjda! Pa nismo baš tolike izelice...
- Jesmo, Medo, jesmo. Pet godina nije malo. Tačnije, pet i po ako računaš ono što sam volontirala zarad duše izgubljene svoje i ugovora o honorarnom angažmanu koji se stalno nekako izmicao zbog restruktuiranja, rebalansa i reforme.
- Jasno, torta je kriva za to što nisu hteli da te prime u radni odnos.
- Ne reforma torta, debeli. Nisu mogli zbog toga što se kao nešto jako dugo menjalo da bi ostalo isto.
- Idi boga ti. Nisu hteli da te prime u radni status jer nisi normalna, lepo reci.
- E, idi vidi da nisam u frižideru umesto što se tu kao praviš pametan.
- Ja se ne pravim, ja jesam pametan. Za razliku od tebe, koja ćeš mesec dana da potežeš do tamo i nazad da bi vratila izgubljene medenjake i neskvik populaciji kojoj te hranljive materije po svim zakonima pripadaju, tj. meni.
- More marš, znaš! Neću da potežem do tamo i nazad pješ'ce, i ti ideš sa mnom.
- Zašto bih?
- Zato što tamo imaju slatkiši.
- Da, ali ti ćeš ih doneti. Moje je samo da sedim i strpim se koji sat više, i svi ti ugljeni hidrati ce sami doći meni na šape.
- Ali vozićemo se vozom. Svaki dan. Po par sati. Znaš koliko je to zanimljiva avantura.
- Znam. Ti i Železnice Srbije ste oduvek bili u ljubavi, zato si kao svaki putnik zlonamernik skoro svaki put iz Valjeva do Beograda putovala pet-šes’ umesto dva sata.
- Pa šta. Sa svakim novim iskustvom čovek raste i razvija se.
- A zato si ti tako zakržljala kao patlidžan u vreme letnjih suša.
- Slušaj ti, pufno sačinjena od veštackih materijala, ja se nisam nit’ spekla nit’ zakržljala. Mene je život iscedio, a i ono što život nije do sada stigao da proždrne, poj’o je posao, a ostatke si ti svojim mečijim zanovetanjem i džvanjkanjem iz mene isisao, glodaru jedan mentalni. Idemo, nema diskusije. And that’s final.
- A šta ako ja neću? Imam valjda i ja pravo glasa u ovoj kući!
- Nemaš. Pravo glasa imaju punoletna lica, a ti si još uvek maloletan.
- Bolje maloletan nego malouman k’o ti.
- Jel ti nećeš te medenjake i neskvik? Pošto ti sjajno ide u tom pravcu.
- Ja hoću medenjake i neskvik, i lokalno i globalno, ali ne mogu, bre, do tamo negde da potežem da bih ih stekao. Posebno ne ako ćeš ti to već svakako da uradiš umesto mene. Š’o se cimam bezveze.
- Jeste, svi bi ’teli medenjaka preko ’leba, a ’leba bez motike – al’ nema! Nema više ni motika! Samo korbač preko leda, a ti osmeh na facu i pravi se Francuz.
- Što Francuz kad sam Irac?
- Tako se kaže, debeli.
- Nisam ja debeo, nego me je ona tvoja operisala, bez anestezije, znaš! Dupe mi je razbucala k’o siroče novogodišnji paketić i ubacila u mene implant u vidu sadržine isto tako razdžiguljibuljenog jastuka. I to ne poradi estetskih ulepšavanja, nego zato što sam smrš’o od muke i nemaštine pored tebe. Samo još krzno da počne da mi se linja, i sede čekinje da iskaču...
- Ti si medved, ti nemaš čekinje.
- Ali mogu da ih steknem ako hoću! Isto kao i medenjake i neskvik iz tamo nekog Novog Sada. I to bez da minem plišano dupence.
- E, ima da ga mineš, znaš! Ako mogu ja, možeš i ti!
- Tebi logika nije jača strana, ne?
- Što?
- Pa to što ti možeš i moraš nešto ne znači da ja mogu i moram. Prosto k’o čorbast pasulj.
- Daću ja tebi prebranac, pa vidi šta ceš. Na dijeti si, počev od danas. Nema više zombijašenja po slatkom ćošetu dok sav pošten svet čmava i knjava.
- Zašto, pobogu? I, još bitnije, do kad ce ta restriktivna mera da bude na snazi?
- Dok ne odeš sa mnom u Novi Sad prvi put, ne upoznaš novu ekipu kao svaki pristojan mladunac i ne naučiš da u životu sve ima svoju cenu.
- Jbo cenu, imam ja medenjake u šteku ispod kreveta. Video sam danas kad si sa blaženim osmehom broj 16 gledala kojekakve klipove sa onim ludacima na internetima što skaču i nadleću litice i klisure bez padobrana. Tačno sam snimio trenutak u kom ti je zasijala lampica nad tim delom anatomije u kom bi inače trebalo da obitava mozak (makar u tragovima), tako da kapiram da nećemo baš vozom putovati, a ja nisam leteća veverica, niti imam nameru to da uskoro postanem. Idi ti sama tamo, pa javi ima li slatkiša. Posle možemo eventualno opet da pregovaramo; do tad jok.
- Ih, bre, što si na kraj srca, a pitala sam Gorana sinoć baš jel smeš da dođeš i ti, i rek’o je da nema problema. Vidi kakav si. A ljudi tamo su na lepinju da ih metiš k’o melem s Nutelom.
- A šta ako im se ne svidim?
- Ma hoćeš, garant. Svi vole da im neko skače po kičmi dok rade, da ih stalno zapitkuje dubokoumna pitanja o smislu života bez medenjaka i neskvika, da im se ufurava u prtljagu dok ne gledaju, vrši vanredni inventar portabl imovine i da im krišom mažnjava užinu ukoliko na istu naide u toku pretresa. Šta tu nije za voleti.
- Jesi sigurna?
- Ma sto posto. A i... Trebaćeš mi tamo, dok se ne priviknem. Faliće mi ovi moji iz kanca. Jebiga, pet i po godina nije malo. Volim ih. Naši smo. Kao porodica neka. A možda ih neću skorije videti kad krenemo ovamo. Zato mi trebaš. Da me voliš kad sam njanjava, i da budeš uz mene u trenucima kad ni samu sebe ne volim k’o svoju.
- Pa što ne kažeš tako, plačipicko. Važiš se. Idemo, zajedno.
- Nije to retro kancelarija, to je sve izvorni antikvarni nameštaj iz Titovog doba, uključujući tehniku. U Prizadu se ništa promenilo nije još otkako je Gestapovo sedište tu bilo posađeno pa zaliveno krvlju i suzama izgubljenih duša, od kojih dvestotinak i danas luta štrokavim hodnicima u potrazi za spasom zvanim mesečna plata. Eno, u podrumu još uvek džedže oni lokoti, lanci i neprobojna metalna vrata s okruglim mehanizmima za zatvaranje, iako više za njima nema potrebe jer izgubljene duše same dolaze svakoga dana da se tu muče i zlopate između umazanih mermernih zidova. Moramo, ljubavi, da idemo odatle zato što u toj kancelariji – a i šire, po celoj firmi, a i mahom državi nam – više para nema, a ja ipak nemam Stokholmski sindrom. I ne idemo u Novi Grad nego u Novi Sad.
- Kakve veze sad ima to što nema para? Nema para pa šta. Imamo medenjake i neskvik u prodavnici.
- Jeste, srećo moja, ali bez para nema medenjaka i neskvika. Bez para, nema ni prodavnice.
- Ijaoj, otkud to?! Jel svuda tako? Ko je pojeo moje medenjake i popio moj neksvik?!
- Mi smo popili. I pojeli. I medenjake, i neskvik, i buđelar zvani državni budžet, a bogme i Fond za poplavljene i zemljostresirane.
- Nije valjda! Pa nismo baš tolike izelice...
- Jesmo, Medo, jesmo. Pet godina nije malo. Tačnije, pet i po ako računaš ono što sam volontirala zarad duše izgubljene svoje i ugovora o honorarnom angažmanu koji se stalno nekako izmicao zbog restruktuiranja, rebalansa i reforme.
- Jasno, torta je kriva za to što nisu hteli da te prime u radni odnos.
- Ne reforma torta, debeli. Nisu mogli zbog toga što se kao nešto jako dugo menjalo da bi ostalo isto.
- Idi boga ti. Nisu hteli da te prime u radni status jer nisi normalna, lepo reci.
- E, idi vidi da nisam u frižideru umesto što se tu kao praviš pametan.
- Ja se ne pravim, ja jesam pametan. Za razliku od tebe, koja ćeš mesec dana da potežeš do tamo i nazad da bi vratila izgubljene medenjake i neskvik populaciji kojoj te hranljive materije po svim zakonima pripadaju, tj. meni.
- More marš, znaš! Neću da potežem do tamo i nazad pješ'ce, i ti ideš sa mnom.
- Zašto bih?
- Zato što tamo imaju slatkiši.
- Da, ali ti ćeš ih doneti. Moje je samo da sedim i strpim se koji sat više, i svi ti ugljeni hidrati ce sami doći meni na šape.
- Ali vozićemo se vozom. Svaki dan. Po par sati. Znaš koliko je to zanimljiva avantura.
- Znam. Ti i Železnice Srbije ste oduvek bili u ljubavi, zato si kao svaki putnik zlonamernik skoro svaki put iz Valjeva do Beograda putovala pet-šes’ umesto dva sata.
- Pa šta. Sa svakim novim iskustvom čovek raste i razvija se.
- A zato si ti tako zakržljala kao patlidžan u vreme letnjih suša.
- Slušaj ti, pufno sačinjena od veštackih materijala, ja se nisam nit’ spekla nit’ zakržljala. Mene je život iscedio, a i ono što život nije do sada stigao da proždrne, poj’o je posao, a ostatke si ti svojim mečijim zanovetanjem i džvanjkanjem iz mene isisao, glodaru jedan mentalni. Idemo, nema diskusije. And that’s final.
- A šta ako ja neću? Imam valjda i ja pravo glasa u ovoj kući!
- Nemaš. Pravo glasa imaju punoletna lica, a ti si još uvek maloletan.
- Bolje maloletan nego malouman k’o ti.
- Jel ti nećeš te medenjake i neskvik? Pošto ti sjajno ide u tom pravcu.
- Ja hoću medenjake i neskvik, i lokalno i globalno, ali ne mogu, bre, do tamo negde da potežem da bih ih stekao. Posebno ne ako ćeš ti to već svakako da uradiš umesto mene. Š’o se cimam bezveze.
- Jeste, svi bi ’teli medenjaka preko ’leba, a ’leba bez motike – al’ nema! Nema više ni motika! Samo korbač preko leda, a ti osmeh na facu i pravi se Francuz.
- Što Francuz kad sam Irac?
- Tako se kaže, debeli.
- Nisam ja debeo, nego me je ona tvoja operisala, bez anestezije, znaš! Dupe mi je razbucala k’o siroče novogodišnji paketić i ubacila u mene implant u vidu sadržine isto tako razdžiguljibuljenog jastuka. I to ne poradi estetskih ulepšavanja, nego zato što sam smrš’o od muke i nemaštine pored tebe. Samo još krzno da počne da mi se linja, i sede čekinje da iskaču...
- Ti si medved, ti nemaš čekinje.
- Ali mogu da ih steknem ako hoću! Isto kao i medenjake i neskvik iz tamo nekog Novog Sada. I to bez da minem plišano dupence.
- E, ima da ga mineš, znaš! Ako mogu ja, možeš i ti!
- Tebi logika nije jača strana, ne?
- Što?
- Pa to što ti možeš i moraš nešto ne znači da ja mogu i moram. Prosto k’o čorbast pasulj.
- Daću ja tebi prebranac, pa vidi šta ceš. Na dijeti si, počev od danas. Nema više zombijašenja po slatkom ćošetu dok sav pošten svet čmava i knjava.
- Zašto, pobogu? I, još bitnije, do kad ce ta restriktivna mera da bude na snazi?
- Dok ne odeš sa mnom u Novi Sad prvi put, ne upoznaš novu ekipu kao svaki pristojan mladunac i ne naučiš da u životu sve ima svoju cenu.
- Jbo cenu, imam ja medenjake u šteku ispod kreveta. Video sam danas kad si sa blaženim osmehom broj 16 gledala kojekakve klipove sa onim ludacima na internetima što skaču i nadleću litice i klisure bez padobrana. Tačno sam snimio trenutak u kom ti je zasijala lampica nad tim delom anatomije u kom bi inače trebalo da obitava mozak (makar u tragovima), tako da kapiram da nećemo baš vozom putovati, a ja nisam leteća veverica, niti imam nameru to da uskoro postanem. Idi ti sama tamo, pa javi ima li slatkiša. Posle možemo eventualno opet da pregovaramo; do tad jok.
- Ih, bre, što si na kraj srca, a pitala sam Gorana sinoć baš jel smeš da dođeš i ti, i rek’o je da nema problema. Vidi kakav si. A ljudi tamo su na lepinju da ih metiš k’o melem s Nutelom.
- A šta ako im se ne svidim?
- Ma hoćeš, garant. Svi vole da im neko skače po kičmi dok rade, da ih stalno zapitkuje dubokoumna pitanja o smislu života bez medenjaka i neskvika, da im se ufurava u prtljagu dok ne gledaju, vrši vanredni inventar portabl imovine i da im krišom mažnjava užinu ukoliko na istu naide u toku pretresa. Šta tu nije za voleti.
- Jesi sigurna?
- Ma sto posto. A i... Trebaćeš mi tamo, dok se ne priviknem. Faliće mi ovi moji iz kanca. Jebiga, pet i po godina nije malo. Volim ih. Naši smo. Kao porodica neka. A možda ih neću skorije videti kad krenemo ovamo. Zato mi trebaš. Da me voliš kad sam njanjava, i da budeš uz mene u trenucima kad ni samu sebe ne volim k’o svoju.
- Pa što ne kažeš tako, plačipicko. Važiš se. Idemo, zajedno.
- Hvala ti, Medo. Ortak si, baš. Imaš kilo medenjaka više za ovo.