- Medeni.
- Oj, rode.
- Jesi ti noćas nešto žvakao oko kompa dok sam spavala, opet su nam se nafurali mravi na tastaturu k’o raja u redove za šećer i ulje onomad u doba sankcija i hiperinflacije?
- Zar ja?! Ma, nikako, bre, šta ti pada na_pamet! A osim toga, šta sam mog’o da žvaćem, frižider ti je prazan k’o crna rupa! Osim onog kiselog kupusa i po_litre jogurta, piči promaja kroz police, pregrade i ladice, atlantski vetrovi na liticama Mohera su mala beba za trenutno stanje u najvoljenijem nam kutku iznajmljene gajbe! Brisan prostor, k’o na groblju, suncetipoljubim. Da napuniš to, o’ma. Makar da imam kakav-takav razlog jutrom da se budim.
- Medasti, rado bih, al’ nema. Znaš i sam da još nisam primila decembarsku platu. Stisni zube, vi’š kako ja.
- Jes’, pa da posle idem na apikotomiju kao ti prošle godine dvaput, neka hvala! Ja bih radije da zagrizem nešto konkretno.
- Eeee, i ja bih, al’ jbš ga, kad nema, onda nema. Strpi se. Znaš kako kažu, strpljenje je majka mudrosti, a i svih drugih umeća, veština i vrlina.
- Jok, more, strpljenje je dete straha i maćeha pasivne, neambiciozne nacije kojoj je životno geslo ono balkansko ‘ćut’, pocrkasmo, al’ dobro je, uvek može gore’! Drži vodu dok majstori odu! Prođe život u strpljenju, more!
- Srećko, znam. Ali radim sve što mogu. Šaljem CV-eve, kačim oglase, moljakam ljude da mi jave ako nešto uleti, pišem te recenzije i gulim smene kao da me plaćaju tri puta više!
- Tri puta ništa je opet ništa. Samo kažem.
- Mili, ali kako misliš da napunim frižider od tog ničeg? I strina mi je juče rekla, svi se međ’ rodbinom krste, nikom jasno nije kako preživljavam i sastavljam se s ovim parama koje imam!
- Pa jeste. Ni meni nije jasno, ali tako kako ti živiš, to se zove preživljavanje, kao roštilj meda u šumama Bornea…
- Kakav roštilj meda sad?!
- Pa Bear Grylls. Onaj što ide po prašumama, tundrama i pustinjama i jede crve, sirov bambus i prepečene gliste, pije vodu iz kamiline grbe, spava u džbunju i briše dupe bodljikavim rastinjem. Al’ on je makar za to fino plaćen, a ne kao ti! Za doručak, ručak i večeru cirka jedan badem, list salate, plafon dve jabuke i tanjir supe skuvane s dvaipo litra vode umesto jednim, jbla te ta tvoja ekonomija i princip 'da više izađe’! Jes’ povrće i voće zdravo, ali daj nekad nešto konkretno da pregrizemo! I pod konkretno ne mislim na semenke od jabuke kao dezert! Nije ni čudo što svi misle da si blago anoreksična i propisno puknuta u mozak od_gladi!
- Pa ono, jes’… Al’ šta mogu, brate slatki, kad nema para, a ni na mejlove i CV-eve mi niko ne odgovara, osim ako mi se vrati ono ’delivery failed permanently’ kad u oglasu za posao navedu lažne kontakt podatke.
- Slušaj ’vamo, i obrati pažnju. Smislio sam, kad već ti nemaš tri grama mozga.
- More marš, mene mama rodila snađenu! A osim toga, povećao mi se kapacitet vijuga otkako svako veče dubim na glavi da se slije krv u taj organ! Stajanje na šakama osvežava a ne goji! Probaj i ti nekad, možda ti probudi unutrašnjeg medu-dobrića, Hitleru jedan plišani!
- Ja jesam dobar, na ’leba da me mažeš k’o pekmez od šipurka! Da nisam dobrić, davno bih zapalio nazad za moju lijepu domovinu Irsku, umesto da se ovde patim s tobom nesposobnom k’o p’jan s gaćnim lastišem. Nego, deder, slušaj. Imam plan.
- Ti se sa mnom patiš, jel? I to mi je hvala za sve medenjake i neskvik koji sam s tobom zdušno delila, k’o Kraljević Marko s vernim mu Šarcem, i što za tobom čistim k’o Snežana za patuljcima… Aj’ gukni. Slušam.
- Ih, al’ nađe paralelu, k’o Mrkonjić kilometar celog asfalta na Ibarskoj magistrali! Pod jedan, taj vaš srpski mit o Kraljeviću Marku, Šarcu i Vili Ravijojli je najprostija metafora za zoofiliju i fetiš opštenja s onostranim. Dovoljno je, bre, samo da pogledaš te vaše epske momente i predanja pa ti odmah bude jasno da ste vi Srbi mnogo poremećena nacija. Gde si, bre, u Evropi videla da se nekom mučeniku pod nokte zabijaju klinovi i rastežu mu se ekstremiteti na mengele i čekrke, a onda mu u finalu pošalju polugolo žensko da mu i ono malo krvi što mu je preteklo šikne kud ne treba… Ili ono, s uziđivanjem mlade Gojkovića u Skadar na Bojani, oprostibože, vama sado-mazo teče u genima… A pod dva, ni to sa Snežanom i sedam patuljaka ti nije nimalo bolje, ta bajka podstiče razvrat, blud, poligamiju i nekrofiliju, ako ništa drugo. Em što je vesela po svoj prilici srčano bludničila sa sedmoricom prcvoljaka, em što oni posle siroticu iz krajnje sumnjivih pobuda turiše u ledeni kovčeg na neodređeno, k’o smrznuto meso, filete ili boraniju, gospodipomilujisohrani, em što i taj princ nije im’o pametnija posla il’ nekih konkretnih odgovornosti nego je tako nastran i zaludan iš’o okolo i ljubio upokojene deve. Svašta, vala…
- E, baš nek’ si mi i rek’o. Nego, taj tvoj pakleni plan. Reci, vikni, kaži, prošapući, dok sam još mlada.
- Iju, umal’ da zaboravim. Pa, ’vako. Pošto ovde kod vas očigledno nema ’leba za visokokvalifikovanu radnu snagu sa iskustvom a i ti vazda laješ na sistem i takozvane nevladine organizacije čim zineš, ja predlažem da mi fino tražimo politički azil na Tahitiju, na onom Brandovom koralnom ostrvu za koje si pisala recenziju onomad.
- Ihaj, al’ si skroman. Paz’ da neće da nam odobre. A šta ćemo da radimo ako nam, nekom čudnom igrom slučaja, i dadNu taj azilantski status? Od čega ćemo tamo da živimo? Od hlebnog voća, ananasa, kokosovog mleka i banana, a?
- Za to nemaj brige. Čim te budu vid’li tako opsesivno-komulsivnu kako dva-tri puta dnevno neurotično čistiš prilaz kartonskoj kutiji sa stiroporom u kojoj ćemo isprva živeti i kako nadrealnim finansijskim manevrima preživljavaš dva meseca na sto jura, ima da te zaposle kao sobaricu, batlera ili makar ministra finansija. Posle ćemo već lako.
- Aha. A je li, pameti moja, imaš li plan B ako ovaj tvoj vrhunski biser ingenioznosti sa azilom ne upali pa nas deportuju nazad u ovaj sanitarni čvor od zemlje? Šta ćemo onda? Da uzmemo tu kutiju i stiropor, da sednemo na Zvenac i prosimo k’o sav pošten svet, sa sve natpisom, ’Pomozite, mi smo mladi talenti Srbije i radimo na crno u državnoj firmi’?
- Pa pazi, nije ni ta opcija isključena, ono, uvek može negde da zapne, a s obzirom na to koliko smo talični, neke komplikacije su vrlo verovatne… Ali bez panike, ako nas ukrcaju na prvi prekookeanski brod nazad, mi možemo lepo da te zaposlimo na tom plovilu, da budeš mali od palube, sa sve zogerom, piratskom kapom i keceljicom. Ili, ako nas i tu šutnu iz nekog neobjašnjivog razloga, onda se mi lepo prijavimo za Legiju Stranaca, ili se pridružimo Al Kaidi, Tamilskim Tigrovima, Hamasu, Hezbolahu, tvojoj voljenoj IRA, a ni Čečenija, Kozaci ili Talibani nisu možda tako loša solucija…
- Blago meni s tobom. Evo, već vidim jedra, i palme, i srebrnasti pesak, šum mora odjekuje međ’ ova četir’ zida, ljuljuška se barka na nežnim talasima a ja ribam palubu k’o da mi je zadnje u životu… More, šta si ti stavio u onaj kiseli kupus? Neke magične gljive, halucinogeni lorber il’ bajat bosiljak, a? Mora da si pogrešno skrenuo negde kod Albukerkija dok si se majao s šerpom i varjačom, čim ti imaš tako mudre ideje, a ja se još i primam na njih kao raja na priče o spasonosnim reformama, paketima ekonomskih mera i boljem sutra!
- Nisaaaam, ovogamikrsta. Stavio sam samo onaj začin ono što je bio u onoj teglici pored karija i šafrana.
- Krv ti medveđu bezobraznu, to nije začin!!! Sve si sunuo dok si zakuvavao ovo pusto kupusište sa paradajz-sosom, pretpostavljam? Ajme meni! Ima sad deset dana da se smejemo k’o Nikolić kad sanja vanredne izbore! Kukuuuuu, kud medveda nađoh da usvojim, a mogla sam lepo da kupim zlatnu ribicu, il’ piranu, one i kad zinu, ništa se ne čuje…
- Oj, rode.
- Jesi ti noćas nešto žvakao oko kompa dok sam spavala, opet su nam se nafurali mravi na tastaturu k’o raja u redove za šećer i ulje onomad u doba sankcija i hiperinflacije?
- Zar ja?! Ma, nikako, bre, šta ti pada na_pamet! A osim toga, šta sam mog’o da žvaćem, frižider ti je prazan k’o crna rupa! Osim onog kiselog kupusa i po_litre jogurta, piči promaja kroz police, pregrade i ladice, atlantski vetrovi na liticama Mohera su mala beba za trenutno stanje u najvoljenijem nam kutku iznajmljene gajbe! Brisan prostor, k’o na groblju, suncetipoljubim. Da napuniš to, o’ma. Makar da imam kakav-takav razlog jutrom da se budim.
- Medasti, rado bih, al’ nema. Znaš i sam da još nisam primila decembarsku platu. Stisni zube, vi’š kako ja.
- Jes’, pa da posle idem na apikotomiju kao ti prošle godine dvaput, neka hvala! Ja bih radije da zagrizem nešto konkretno.
- Eeee, i ja bih, al’ jbš ga, kad nema, onda nema. Strpi se. Znaš kako kažu, strpljenje je majka mudrosti, a i svih drugih umeća, veština i vrlina.
- Jok, more, strpljenje je dete straha i maćeha pasivne, neambiciozne nacije kojoj je životno geslo ono balkansko ‘ćut’, pocrkasmo, al’ dobro je, uvek može gore’! Drži vodu dok majstori odu! Prođe život u strpljenju, more!
- Srećko, znam. Ali radim sve što mogu. Šaljem CV-eve, kačim oglase, moljakam ljude da mi jave ako nešto uleti, pišem te recenzije i gulim smene kao da me plaćaju tri puta više!
- Tri puta ništa je opet ništa. Samo kažem.
- Mili, ali kako misliš da napunim frižider od tog ničeg? I strina mi je juče rekla, svi se međ’ rodbinom krste, nikom jasno nije kako preživljavam i sastavljam se s ovim parama koje imam!
- Pa jeste. Ni meni nije jasno, ali tako kako ti živiš, to se zove preživljavanje, kao roštilj meda u šumama Bornea…
- Kakav roštilj meda sad?!
- Pa Bear Grylls. Onaj što ide po prašumama, tundrama i pustinjama i jede crve, sirov bambus i prepečene gliste, pije vodu iz kamiline grbe, spava u džbunju i briše dupe bodljikavim rastinjem. Al’ on je makar za to fino plaćen, a ne kao ti! Za doručak, ručak i večeru cirka jedan badem, list salate, plafon dve jabuke i tanjir supe skuvane s dvaipo litra vode umesto jednim, jbla te ta tvoja ekonomija i princip 'da više izađe’! Jes’ povrće i voće zdravo, ali daj nekad nešto konkretno da pregrizemo! I pod konkretno ne mislim na semenke od jabuke kao dezert! Nije ni čudo što svi misle da si blago anoreksična i propisno puknuta u mozak od_gladi!
- Pa ono, jes’… Al’ šta mogu, brate slatki, kad nema para, a ni na mejlove i CV-eve mi niko ne odgovara, osim ako mi se vrati ono ’delivery failed permanently’ kad u oglasu za posao navedu lažne kontakt podatke.
- Slušaj ’vamo, i obrati pažnju. Smislio sam, kad već ti nemaš tri grama mozga.
- More marš, mene mama rodila snađenu! A osim toga, povećao mi se kapacitet vijuga otkako svako veče dubim na glavi da se slije krv u taj organ! Stajanje na šakama osvežava a ne goji! Probaj i ti nekad, možda ti probudi unutrašnjeg medu-dobrića, Hitleru jedan plišani!
- Ja jesam dobar, na ’leba da me mažeš k’o pekmez od šipurka! Da nisam dobrić, davno bih zapalio nazad za moju lijepu domovinu Irsku, umesto da se ovde patim s tobom nesposobnom k’o p’jan s gaćnim lastišem. Nego, deder, slušaj. Imam plan.
- Ti se sa mnom patiš, jel? I to mi je hvala za sve medenjake i neskvik koji sam s tobom zdušno delila, k’o Kraljević Marko s vernim mu Šarcem, i što za tobom čistim k’o Snežana za patuljcima… Aj’ gukni. Slušam.
- Ih, al’ nađe paralelu, k’o Mrkonjić kilometar celog asfalta na Ibarskoj magistrali! Pod jedan, taj vaš srpski mit o Kraljeviću Marku, Šarcu i Vili Ravijojli je najprostija metafora za zoofiliju i fetiš opštenja s onostranim. Dovoljno je, bre, samo da pogledaš te vaše epske momente i predanja pa ti odmah bude jasno da ste vi Srbi mnogo poremećena nacija. Gde si, bre, u Evropi videla da se nekom mučeniku pod nokte zabijaju klinovi i rastežu mu se ekstremiteti na mengele i čekrke, a onda mu u finalu pošalju polugolo žensko da mu i ono malo krvi što mu je preteklo šikne kud ne treba… Ili ono, s uziđivanjem mlade Gojkovića u Skadar na Bojani, oprostibože, vama sado-mazo teče u genima… A pod dva, ni to sa Snežanom i sedam patuljaka ti nije nimalo bolje, ta bajka podstiče razvrat, blud, poligamiju i nekrofiliju, ako ništa drugo. Em što je vesela po svoj prilici srčano bludničila sa sedmoricom prcvoljaka, em što oni posle siroticu iz krajnje sumnjivih pobuda turiše u ledeni kovčeg na neodređeno, k’o smrznuto meso, filete ili boraniju, gospodipomilujisohrani, em što i taj princ nije im’o pametnija posla il’ nekih konkretnih odgovornosti nego je tako nastran i zaludan iš’o okolo i ljubio upokojene deve. Svašta, vala…
- E, baš nek’ si mi i rek’o. Nego, taj tvoj pakleni plan. Reci, vikni, kaži, prošapući, dok sam još mlada.
- Iju, umal’ da zaboravim. Pa, ’vako. Pošto ovde kod vas očigledno nema ’leba za visokokvalifikovanu radnu snagu sa iskustvom a i ti vazda laješ na sistem i takozvane nevladine organizacije čim zineš, ja predlažem da mi fino tražimo politički azil na Tahitiju, na onom Brandovom koralnom ostrvu za koje si pisala recenziju onomad.
- Ihaj, al’ si skroman. Paz’ da neće da nam odobre. A šta ćemo da radimo ako nam, nekom čudnom igrom slučaja, i dadNu taj azilantski status? Od čega ćemo tamo da živimo? Od hlebnog voća, ananasa, kokosovog mleka i banana, a?
- Za to nemaj brige. Čim te budu vid’li tako opsesivno-komulsivnu kako dva-tri puta dnevno neurotično čistiš prilaz kartonskoj kutiji sa stiroporom u kojoj ćemo isprva živeti i kako nadrealnim finansijskim manevrima preživljavaš dva meseca na sto jura, ima da te zaposle kao sobaricu, batlera ili makar ministra finansija. Posle ćemo već lako.
- Aha. A je li, pameti moja, imaš li plan B ako ovaj tvoj vrhunski biser ingenioznosti sa azilom ne upali pa nas deportuju nazad u ovaj sanitarni čvor od zemlje? Šta ćemo onda? Da uzmemo tu kutiju i stiropor, da sednemo na Zvenac i prosimo k’o sav pošten svet, sa sve natpisom, ’Pomozite, mi smo mladi talenti Srbije i radimo na crno u državnoj firmi’?
- Pa pazi, nije ni ta opcija isključena, ono, uvek može negde da zapne, a s obzirom na to koliko smo talični, neke komplikacije su vrlo verovatne… Ali bez panike, ako nas ukrcaju na prvi prekookeanski brod nazad, mi možemo lepo da te zaposlimo na tom plovilu, da budeš mali od palube, sa sve zogerom, piratskom kapom i keceljicom. Ili, ako nas i tu šutnu iz nekog neobjašnjivog razloga, onda se mi lepo prijavimo za Legiju Stranaca, ili se pridružimo Al Kaidi, Tamilskim Tigrovima, Hamasu, Hezbolahu, tvojoj voljenoj IRA, a ni Čečenija, Kozaci ili Talibani nisu možda tako loša solucija…
- Blago meni s tobom. Evo, već vidim jedra, i palme, i srebrnasti pesak, šum mora odjekuje međ’ ova četir’ zida, ljuljuška se barka na nežnim talasima a ja ribam palubu k’o da mi je zadnje u životu… More, šta si ti stavio u onaj kiseli kupus? Neke magične gljive, halucinogeni lorber il’ bajat bosiljak, a? Mora da si pogrešno skrenuo negde kod Albukerkija dok si se majao s šerpom i varjačom, čim ti imaš tako mudre ideje, a ja se još i primam na njih kao raja na priče o spasonosnim reformama, paketima ekonomskih mera i boljem sutra!
- Nisaaaam, ovogamikrsta. Stavio sam samo onaj začin ono što je bio u onoj teglici pored karija i šafrana.
- Krv ti medveđu bezobraznu, to nije začin!!! Sve si sunuo dok si zakuvavao ovo pusto kupusište sa paradajz-sosom, pretpostavljam? Ajme meni! Ima sad deset dana da se smejemo k’o Nikolić kad sanja vanredne izbore! Kukuuuuu, kud medveda nađoh da usvojim, a mogla sam lepo da kupim zlatnu ribicu, il’ piranu, one i kad zinu, ništa se ne čuje…
Нема коментара:
Постави коментар