- I šta’š sad s tom kofom? Kud ćeš je?
- Kud god! Mič’ se s puta, ide Mišonja ljuta! Iskilavih se k’o majka devet Jugovića, a sad još i ti naš’o da me zavitlavaš!
- Pa jel hoćeš da ti pomognem? Daj meni kofu, ja ću.
- Taman posla, treba posle špahnom da te odlepljujem s parketa! Palačinka od tebe da ostane! U kofi ima 10 litara poludisperzije! Ni flekica ne bi od tebe pretekla da spustim ovu silu na tebe!
- E, pa onda ništa. Ako nećeš da pomognem, onda mogu slobodno da dobacujem iz prikrajka i da te podjebavam na sitno. Biće ti lakše tako, trust me.
- Iš tamo, lezileboviću jedan. Unesi onaj najlon, eno ga ispred vrata.
(pet minuta kasnije)
- Medo! Gde je taj najlon? Medo?
- Mpommmm! Mpoooomnnnnn! Mjooooo!
- Medo?
- Mpjomm! Mpoooomnnnn!
- Ajmeee… Čekaj, sa’ću da te odmotam.
- Aaaaaa! Kiseonik! Mislio sam da ću se ugušiti!
- Šta si koji moj radio u najlonu, Hudini?
- Pa nisam ništa! Samo sam ga uzeo u šape, da ga unesem kako si mi naredila, i on me je podlo zaskočio iz zasede! Umalo da me celog pojede!
- Kekekekek, jel vi’š sad kako je krečenje zapravo jedan vrlo invazivan zahvat?
- Nije invazivan, nego ofanzivan! Eto ti, najlonu, i to, i to, i to!
- Alo, bre, ne mlati po tome, opet će da se obmota oko tebe kao boa konstriktor, pa će ti đavo biti kriv.
- Nije kriv đavo, nego najlon! Treba da ga bude sramota, poštenim medvedićima postavlja sačekušu k’o ’Skandalovi’ novinari estradnim zvezdama!
- Ček’, ček’, rođeni, a otkad ti čitaš ’Skandal’ i ko ti je to dozvolio? Znaš ti kako to utiče na mozak, ej?! Hoćeš da se pretvoriš u još jedno beslovesno govedo u ovoj sirotoj nesrećnoj seljaniji koja živi od abrova, tuđe muke i sranja? Hoćeš da se utopiš u ovoj bezobličnoj masi bez grama manira, ukusa i mozga koja ne zna da je najveća tuga i sramota ustvari to što svog života nema ni za lek pa beži od sopstvene isprazne egzistencije u realitije, politiku, skandale, ogovaranja i tračeve? Aaaaa, nećeš ti meni više iz kuće priviriti, ima da ti puštam Vivaldija, Šopena i Stravinskog dok ti se vijuge ne vrate u normalu!
- Ma, ne čitam ’Skandal’, šta ti pada na pamet! Ne dao dragi bog nikome! Od toga može da se zaglavi na psihijatriji ili neurohirurgiji, nisam baš toliko autodestruktivan!
- Idi, bre, u peršun! Isprepada me k’o ministar finansija javno preduzeće.
- Ne kaže se javno nego jadno.
- Mnogo si mi ti pametan za jednog plišanog medveda, znaš! Deder, daj taj najlon ovamo. Tako, tu, da raširimo, da ne prska po nameštaju.
- I šta sad? Gde ti je valjak? Bitno da si cediljku kupila, a to čime ćeš da krečiš, to nema veze!
- Samo ti tako nastavi, tebe ću da umočim u boju pa da te zalepačim na zid, nema da fali! Isti ti je stepen upojnosti k’o mikrofiber valjku!
- Ih, sad… Ne bi valjda stvarno?
- Jašta neg’ bih! Ali imaš sreće ovaj put. Ima Mišonja bubac, na sve sam mislila, aha! Eno ga valjak na fotelji, sa’će da umačemo i molerišemo! Hnjoooj, pa sva ta strast i uzdržanost u orahovoj ljusci! Ekspresija stvaralačkog zanosa i neizdrža u jednom potezu slikarske četkice, tj valjka u našem slučaju! Moderni izraz večitih paradigmi! Egzegeza mitova o čistoti i grehu! Dihotomija prividne hladnokrvnosti i razotkrivene strepnje! More, umetnici u povoju da budemo!
- Mda, sve dok se ti povoji ne pretvore u zavoje. Znaš li ti da uopšte krečiš, rode?
- Pa ono, sad. Znam u teoriji, gledala sam kako se to radi od matorih. Znam i tapete da lepim i skidam, isto u teoriji. Prvo staviš sloj lepka po vertikali, pa kad malo prisuši, ti turiš jednu štraftu tapeta od plafona do poda i tako redom, a kad skidaš, moraš prvo da namočiš vodom preko, pa onda kad se površina dobro nakvasi, a ti frrrrrrrr! I nema više tapete.
- Blago meni s tobom, ti sve znaš u teoriji! To što u praksi ne znaš ni jaje na skuvaš da bude onako fino rovito, to ništa.
- Ti ionako ne jedeš rovita jaja, plus nije zdravo tako ih konzumirati, a i sav bi se umazao pa bi opet morao da se kupaš. Dakle, tišina. Genije radi.
- E, moj, genije… ’aj’ baš da vidim taj tvoj rad. Eto valjka, eto cediljke, smrt flekama od ubijenih komaraca!
(pola sata kasnije)
- Medo…
- Reci, genije.
- Dodaj mi peškir iz kupatila.
- A štooooo? Da se nisi negde malko zajebala u proceni? Okreni se da vidim!
- Neću. Donesi peškir.
- Okreni se kad kažem! Iju, dalmatinac! Genije, a ka’će zid da dođe na red?
- Pa zid i krečim.
- Ahm, pa ne bi se reklo. Više poludisperzije ima na tvojoj faci nego na celom zidu. Tako mi i treba, kad sam baš filozofa našao da me podučava teoriji života, i to u zemlji međ’ njivama i šljivama…
- Samo ti rimuj, ako te macnem ovim valjkom, moraćeš pravo u kadu! Donesi peškir, ili ćeš se kupati u roku od odmah, i to u veš-mašini, bez omekšivača!
- Evo, idem, al’ si živčana danas…
(dvaJes’ minuta kasnije)
- I? Jesi ispušila? ’oćemo opet sad da radimo?
- Marš tamo! Hajde kreči malo ti za promenu, da vidiš kako je zanimljivo, k’o Vucićev govor na komemoraciji heroja palih pri oslobođenju Beograda! A osim toga, kanda nam se odvaja donji sloj kreča…
- Tvoje dubokoumne uvide ima da snimim i postavim kao reklamu za margarin ’Dobro jutro’, ima promet da im skoči dok trepneš, sa sve tom belom maskarom pride! Kanda nam se ljušti donji sloj kreča, i to još od prve štrafte!
- Pa…
- Pa jeste! Teorija i praksa nisu potekle iz iste tegle!
- Pa sad, možemo da polemišemo da li je prvo nastala kokoška ili jaje…
- Samo ti polemiši do prekosutra. Odo’ ja da pozovem kreč-majstora dok se situacija još nije otela kontroli.
- Čekaj, ti to sumnjaš u moje sposobnosti?
- Ne sumnjam, no znam da si molerski nesposobna! Al’ svejedno te volim. Razumi me. Neću da se potrujemo nekim isparenjima k’o prošle godine kad si sandolirala vrata i lakirala sav nameštaj po kući nedelju dana. Tebi možda jeste bilo veoma uzbudljivo - priznajem, i meni je isprva bilo simpatično, vazda si se smejala k’o blesava i groktala u snu kad su ti oni nitro-smradovi udarili na mozak… Al’ cela ta saga sa lakom je ostavila posledice koje su i danas vidljive! Nadam se samo da nije trajno. Hajde da ipak ovaj put pozovemo majstora, a? Sledeće godine ćemo mi sami da sve izmolerišemo, evo, obećavam. Časna plišana reč.
- Medeni moj, kako ti brineš za mene! U pravu si skroz, medvedasti. Daj taj telefon. Halo, gos’n kreč-majster? Imam jedno pitanje za vas…
- Kud god! Mič’ se s puta, ide Mišonja ljuta! Iskilavih se k’o majka devet Jugovića, a sad još i ti naš’o da me zavitlavaš!
- Pa jel hoćeš da ti pomognem? Daj meni kofu, ja ću.
- Taman posla, treba posle špahnom da te odlepljujem s parketa! Palačinka od tebe da ostane! U kofi ima 10 litara poludisperzije! Ni flekica ne bi od tebe pretekla da spustim ovu silu na tebe!
- E, pa onda ništa. Ako nećeš da pomognem, onda mogu slobodno da dobacujem iz prikrajka i da te podjebavam na sitno. Biće ti lakše tako, trust me.
- Iš tamo, lezileboviću jedan. Unesi onaj najlon, eno ga ispred vrata.
(pet minuta kasnije)
- Medo! Gde je taj najlon? Medo?
- Mpommmm! Mpoooomnnnnn! Mjooooo!
- Medo?
- Mpjomm! Mpoooomnnnn!
- Ajmeee… Čekaj, sa’ću da te odmotam.
- Aaaaaa! Kiseonik! Mislio sam da ću se ugušiti!
- Šta si koji moj radio u najlonu, Hudini?
- Pa nisam ništa! Samo sam ga uzeo u šape, da ga unesem kako si mi naredila, i on me je podlo zaskočio iz zasede! Umalo da me celog pojede!
- Kekekekek, jel vi’š sad kako je krečenje zapravo jedan vrlo invazivan zahvat?
- Nije invazivan, nego ofanzivan! Eto ti, najlonu, i to, i to, i to!
- Alo, bre, ne mlati po tome, opet će da se obmota oko tebe kao boa konstriktor, pa će ti đavo biti kriv.
- Nije kriv đavo, nego najlon! Treba da ga bude sramota, poštenim medvedićima postavlja sačekušu k’o ’Skandalovi’ novinari estradnim zvezdama!
- Ček’, ček’, rođeni, a otkad ti čitaš ’Skandal’ i ko ti je to dozvolio? Znaš ti kako to utiče na mozak, ej?! Hoćeš da se pretvoriš u još jedno beslovesno govedo u ovoj sirotoj nesrećnoj seljaniji koja živi od abrova, tuđe muke i sranja? Hoćeš da se utopiš u ovoj bezobličnoj masi bez grama manira, ukusa i mozga koja ne zna da je najveća tuga i sramota ustvari to što svog života nema ni za lek pa beži od sopstvene isprazne egzistencije u realitije, politiku, skandale, ogovaranja i tračeve? Aaaaa, nećeš ti meni više iz kuće priviriti, ima da ti puštam Vivaldija, Šopena i Stravinskog dok ti se vijuge ne vrate u normalu!
- Ma, ne čitam ’Skandal’, šta ti pada na pamet! Ne dao dragi bog nikome! Od toga može da se zaglavi na psihijatriji ili neurohirurgiji, nisam baš toliko autodestruktivan!
- Idi, bre, u peršun! Isprepada me k’o ministar finansija javno preduzeće.
- Ne kaže se javno nego jadno.
- Mnogo si mi ti pametan za jednog plišanog medveda, znaš! Deder, daj taj najlon ovamo. Tako, tu, da raširimo, da ne prska po nameštaju.
- I šta sad? Gde ti je valjak? Bitno da si cediljku kupila, a to čime ćeš da krečiš, to nema veze!
- Samo ti tako nastavi, tebe ću da umočim u boju pa da te zalepačim na zid, nema da fali! Isti ti je stepen upojnosti k’o mikrofiber valjku!
- Ih, sad… Ne bi valjda stvarno?
- Jašta neg’ bih! Ali imaš sreće ovaj put. Ima Mišonja bubac, na sve sam mislila, aha! Eno ga valjak na fotelji, sa’će da umačemo i molerišemo! Hnjoooj, pa sva ta strast i uzdržanost u orahovoj ljusci! Ekspresija stvaralačkog zanosa i neizdrža u jednom potezu slikarske četkice, tj valjka u našem slučaju! Moderni izraz večitih paradigmi! Egzegeza mitova o čistoti i grehu! Dihotomija prividne hladnokrvnosti i razotkrivene strepnje! More, umetnici u povoju da budemo!
- Mda, sve dok se ti povoji ne pretvore u zavoje. Znaš li ti da uopšte krečiš, rode?
- Pa ono, sad. Znam u teoriji, gledala sam kako se to radi od matorih. Znam i tapete da lepim i skidam, isto u teoriji. Prvo staviš sloj lepka po vertikali, pa kad malo prisuši, ti turiš jednu štraftu tapeta od plafona do poda i tako redom, a kad skidaš, moraš prvo da namočiš vodom preko, pa onda kad se površina dobro nakvasi, a ti frrrrrrrr! I nema više tapete.
- Blago meni s tobom, ti sve znaš u teoriji! To što u praksi ne znaš ni jaje na skuvaš da bude onako fino rovito, to ništa.
- Ti ionako ne jedeš rovita jaja, plus nije zdravo tako ih konzumirati, a i sav bi se umazao pa bi opet morao da se kupaš. Dakle, tišina. Genije radi.
- E, moj, genije… ’aj’ baš da vidim taj tvoj rad. Eto valjka, eto cediljke, smrt flekama od ubijenih komaraca!
(pola sata kasnije)
- Medo…
- Reci, genije.
- Dodaj mi peškir iz kupatila.
- A štooooo? Da se nisi negde malko zajebala u proceni? Okreni se da vidim!
- Neću. Donesi peškir.
- Okreni se kad kažem! Iju, dalmatinac! Genije, a ka’će zid da dođe na red?
- Pa zid i krečim.
- Ahm, pa ne bi se reklo. Više poludisperzije ima na tvojoj faci nego na celom zidu. Tako mi i treba, kad sam baš filozofa našao da me podučava teoriji života, i to u zemlji međ’ njivama i šljivama…
- Samo ti rimuj, ako te macnem ovim valjkom, moraćeš pravo u kadu! Donesi peškir, ili ćeš se kupati u roku od odmah, i to u veš-mašini, bez omekšivača!
- Evo, idem, al’ si živčana danas…
(dvaJes’ minuta kasnije)
- I? Jesi ispušila? ’oćemo opet sad da radimo?
- Marš tamo! Hajde kreči malo ti za promenu, da vidiš kako je zanimljivo, k’o Vucićev govor na komemoraciji heroja palih pri oslobođenju Beograda! A osim toga, kanda nam se odvaja donji sloj kreča…
- Tvoje dubokoumne uvide ima da snimim i postavim kao reklamu za margarin ’Dobro jutro’, ima promet da im skoči dok trepneš, sa sve tom belom maskarom pride! Kanda nam se ljušti donji sloj kreča, i to još od prve štrafte!
- Pa…
- Pa jeste! Teorija i praksa nisu potekle iz iste tegle!
- Pa sad, možemo da polemišemo da li je prvo nastala kokoška ili jaje…
- Samo ti polemiši do prekosutra. Odo’ ja da pozovem kreč-majstora dok se situacija još nije otela kontroli.
- Čekaj, ti to sumnjaš u moje sposobnosti?
- Ne sumnjam, no znam da si molerski nesposobna! Al’ svejedno te volim. Razumi me. Neću da se potrujemo nekim isparenjima k’o prošle godine kad si sandolirala vrata i lakirala sav nameštaj po kući nedelju dana. Tebi možda jeste bilo veoma uzbudljivo - priznajem, i meni je isprva bilo simpatično, vazda si se smejala k’o blesava i groktala u snu kad su ti oni nitro-smradovi udarili na mozak… Al’ cela ta saga sa lakom je ostavila posledice koje su i danas vidljive! Nadam se samo da nije trajno. Hajde da ipak ovaj put pozovemo majstora, a? Sledeće godine ćemo mi sami da sve izmolerišemo, evo, obećavam. Časna plišana reč.
- Medeni moj, kako ti brineš za mene! U pravu si skroz, medvedasti. Daj taj telefon. Halo, gos’n kreč-majster? Imam jedno pitanje za vas…
Нема коментара:
Постави коментар