- Medo!
- Reci, muko moja.
- Š’a da obučem sutra za posao? Ono, kao, izbori su, treba da se upicanim malo.
- Izbori k’o izbori, k’o da ima između koga da se bira… Ma, obuci šta prvo dofatiš.
- Pa ne mogu tako, biće neke silne glavonje tu, ambasadori, političari, ministri i tako te face tamo kod nas, dolaze na deset upola s lukom i koktele u sitne sate, ne mogu baš da se pojavim u izbledelom duksu i pocepanim farkama!
- Dobro, onda, a ti obuci nešto prigodno.
- Misliš maslinasto zeleni džemper i tamne zvonaste lone, sve pripijeno onako uz figuru i s finim dekolteom da izbacim u prvi plan ovo malo asortimana kalibar napupela tinejdžerka, da istaknem svoje zmijsko telo u nadi da će me neka krupna zverka ošacovati onako usput i dati mi dobro plaćen posao gde ću moći da ispijam kafe, non-stop se gledam u ogledalo i radim praktično ništa?
- M’ne, bre. Kakvo te maslinasto zeleno spopalo. Obuci nešto crno.
- Crno? Što crno, rode moj?
- Pa u skladu sa prilikom je. Ko god da na tim izborima dobije mandat, nama se nikako ne piše maslinasto zeleno. A osim toga, ako budeš iz prve zaginula u drugu pa u treću smenu, izborna noć je, ihaj, znaš kako je prošli put bilo – e, u tom slučaju bi ti pidžama najviše bila u skladu sa situacijom.
- Hmmmmm. Daj da vidim šta imam od crnog… Evo, ovaj džemper, na primer. Samo, on je više u rolka fazonu, ako to obučem, umesto dekoltirane dobrodržeće cice sa akutnim poslovnim problemom izgledaću kao opatica koja je greškom zalutala u kanc, sa sve kandilom i svetom vodicom.
- Definitivno ne taj džemper onda. Mora od nečeg da se živi. Šta još ima u tom tvom ormaru od crnine?
- Pa imam ovaj prsluk na rajsfešlus, ali to kad obučem izgledam kao batica iz kraja koji je u povratku iz kafane skoknuo do pumpe da natoči litar dizela. A i nema dekolte.
- A vala, nemaš ni ti šta da upakuješ u taj dekolte, pa nikom ništa, k'o iz Jasenovca da si ispala. Furaj dalje, ni ta opcija ne dolazi u obzir. Šta još imaš u ponudi?
- Pa… Imam ovaj džemper, rupičasti. On mi baš lepo stoji, i ima dekolte ali moram ispod nešto da obučem. Ipak je mart.
- Iju, da nisi ni pomislila! Jbš zimu, ionako je tek malo prohladno!
- Ali Medo, najavili su sutra košavu i pljuskove, na planinama možda i sneg.
- Nema to veze! Neke žrtve se moraju podneti! Znaš li ti da nama o tvojoj odevnoj kombinaciji sutra zavisi čitava naša svetla budućnos’?!
- Pa znam, ali…
- Nema nikakvo ‘ali’! Šta si mislila ispod da obučeš, ‘leba ti? Onu iscepanu džokicu što joj lakat proviri čitav pedalj napolje kad saviješ ruku? Nikako!
- Ali nemam ništa drugo crno osim čipkanog brusa!
- Dovoljno je to! Taman! Eto, rešen problem! Taj crni džemper sa erkondišn rupama meti gore, dole se uvuci u te uske pantalone, u njima ti dupe i liči na nešto, i natuci one Majkl Džekson čizme, u njima izgledaš baš opako, i sam Gospod ima da nas pogleda!
- Vala, stvarno, da pogleda, pa da se nasmeje… Eh, da bar on može da vidi moju grešnu dušu, smilovao bi se valjda…
- Ne bogoradi. Tu grešnu dušu ćeš ionako sutra u neko doba da ispustiš na laminat u kancelariji, pa makar da budeš obučena kako priliči, lepo, svečano, pobožno. A sad sedi, uzmi plajvaz i napiši testament, da meni, medvedici Mici i našem podmlatku ostavljaš svu pokretnu i nepokretnu imovinu u slučaju da te Sveti Petar propusti preko_reda u nebesku avliju. Ipak su sutra izbori, znaš, i parlamentarni i lokalni, biće puno posla, nemoj da nas ostaviš gole, bose i nezbrinute kad si već situirana… Hajde, šta čekaš, ako ne sočiniš testament u roku od odmah, skakaću ti po stomaku celu noć i neću ti dati da spavaš!
- Ihaj… Vala, mogla bih, i to što kažeš, nikad ne znaš šta nosi dan, a šta noć nakon izbora… Nešto mi se čini, ova predizborna tišina baš ne sluti na dobro, nakon one gromoglasne predizborne kampanje, skupova, obećanja, Beograda na Vodi, kula, gradova, termoelektrana i toplana, čardaka ni na nebu ni na zemlji, i ostalih lagarija. Vuče mi to malo na šmek onog zagrobnog života, s nekim beneficijama, doduše. Tačno vidim da ćemo moći i da crkavamo na rate i da se satiremo od rada pride, a oni će da kradu naš ‘lebac, da turaju odozgo Nutelu stranih investicija i da sveukupno žive k’o pozamašan kamen u bubregu mlađanog penzosa. Ajme, će izginemo svi u izbore dok si rek’o miting…
- E, a jel ćeš ti da glasaš sutra?
- Za koga, rode? Za Mufasu iz ‘Kralja Lavova’? Ma, idi begaj, k’o da nemam prečih briga, s ova dva posla i hronično bez para, svejedno mi je ko će da mi uzima poreze. Kako god da okreneš, isto nam se hvata – same old, same old, smrdljiva žabokrečina u ustajaloj bari, a ti, rajo, krekeći do mile volje kad za bolje ne znaš…
- Pa kako za koga da glasaš, pandaladu ti tvoju?! Za mene, molim lepo!
- Kako za tebe da glasam, kukala ti Irska proizvodnja, kad nisi na listiću!
- Kako misliš kako da glasaš za mene? Pa lepo, uzmeš olovku, dopišeš moje ime i zaokružiš broj ispred, prosto k’o pasulj! I javi svima koje znaš da i oni glasaju za mene, tako će mi biti bolji izgledi za jeftin a izdašan poslanički ručak u skupštinskoj menzi!
- Medo, ne može to tek tako, postoji neki red, kontaš. Moraš prvo da registruješ stranku tj organizaciju, da osmisliš program i ciljeve rada, pa da skupiš potpise da bi podneo prijavu za učešće na izborima, pa onda izabereš kandidate i predaš listu izbornoj komisiji i tek onda mogu da te ture na listić, a i to tek možda!
- Ajajaj, ko je izmislio tako glupava pravila! Pa ja neću onda tako da se igram! Ništa onda, čekamo preCedničke izbore, to nam je ionako isplativije, daleko manje odgovornosti a pun mandat putovanja, gostovanja, sastanaka sa bizMismenima i strendžerima, radnih doručaka, ručkova, večera i sijaset praznih priča i bajki za malu decu! Eto, kad si preCednik, dovoljno je da se smeškaš, rukuješ i klimaš glavom na svaku treću, eventualno ispoziraš tu i tamo za neke Instagrame i tako te medije! Jel da da ćeš da me kandiduješ za preCednika prvom prilikom, da nam dupe vidi ‘ladovine i čokoladiranih medenjaka bez motikU i tastaturu, jel da, jel da, jel da?
- Ajmeeee, al’ si ti ambiciozan postao otkako si počeo sa mnom da ideš na posao… Man’ se, more, puste politike, i dodji ‘vamo da mi pridržiš ovu rasklimanu stolicu da časkom zamenim sijalicu a da se ne strmopizdim usput, inače nema ništa ni od tvog predsedničkog mandata a ni od moje golišave samopromocije sutra… Joj, ‘de me nadje, avaj, Srbijo, zemljo medj’ šljivama, majko i maćeho nas slobodnih umetnika u povoju, da mi medved-azilant daje modne savete i propisuje mi poslovni stajling…
- Reci, muko moja.
- Š’a da obučem sutra za posao? Ono, kao, izbori su, treba da se upicanim malo.
- Izbori k’o izbori, k’o da ima između koga da se bira… Ma, obuci šta prvo dofatiš.
- Pa ne mogu tako, biće neke silne glavonje tu, ambasadori, političari, ministri i tako te face tamo kod nas, dolaze na deset upola s lukom i koktele u sitne sate, ne mogu baš da se pojavim u izbledelom duksu i pocepanim farkama!
- Dobro, onda, a ti obuci nešto prigodno.
- Misliš maslinasto zeleni džemper i tamne zvonaste lone, sve pripijeno onako uz figuru i s finim dekolteom da izbacim u prvi plan ovo malo asortimana kalibar napupela tinejdžerka, da istaknem svoje zmijsko telo u nadi da će me neka krupna zverka ošacovati onako usput i dati mi dobro plaćen posao gde ću moći da ispijam kafe, non-stop se gledam u ogledalo i radim praktično ništa?
- M’ne, bre. Kakvo te maslinasto zeleno spopalo. Obuci nešto crno.
- Crno? Što crno, rode moj?
- Pa u skladu sa prilikom je. Ko god da na tim izborima dobije mandat, nama se nikako ne piše maslinasto zeleno. A osim toga, ako budeš iz prve zaginula u drugu pa u treću smenu, izborna noć je, ihaj, znaš kako je prošli put bilo – e, u tom slučaju bi ti pidžama najviše bila u skladu sa situacijom.
- Hmmmmm. Daj da vidim šta imam od crnog… Evo, ovaj džemper, na primer. Samo, on je više u rolka fazonu, ako to obučem, umesto dekoltirane dobrodržeće cice sa akutnim poslovnim problemom izgledaću kao opatica koja je greškom zalutala u kanc, sa sve kandilom i svetom vodicom.
- Definitivno ne taj džemper onda. Mora od nečeg da se živi. Šta još ima u tom tvom ormaru od crnine?
- Pa imam ovaj prsluk na rajsfešlus, ali to kad obučem izgledam kao batica iz kraja koji je u povratku iz kafane skoknuo do pumpe da natoči litar dizela. A i nema dekolte.
- A vala, nemaš ni ti šta da upakuješ u taj dekolte, pa nikom ništa, k'o iz Jasenovca da si ispala. Furaj dalje, ni ta opcija ne dolazi u obzir. Šta još imaš u ponudi?
- Pa… Imam ovaj džemper, rupičasti. On mi baš lepo stoji, i ima dekolte ali moram ispod nešto da obučem. Ipak je mart.
- Iju, da nisi ni pomislila! Jbš zimu, ionako je tek malo prohladno!
- Ali Medo, najavili su sutra košavu i pljuskove, na planinama možda i sneg.
- Nema to veze! Neke žrtve se moraju podneti! Znaš li ti da nama o tvojoj odevnoj kombinaciji sutra zavisi čitava naša svetla budućnos’?!
- Pa znam, ali…
- Nema nikakvo ‘ali’! Šta si mislila ispod da obučeš, ‘leba ti? Onu iscepanu džokicu što joj lakat proviri čitav pedalj napolje kad saviješ ruku? Nikako!
- Ali nemam ništa drugo crno osim čipkanog brusa!
- Dovoljno je to! Taman! Eto, rešen problem! Taj crni džemper sa erkondišn rupama meti gore, dole se uvuci u te uske pantalone, u njima ti dupe i liči na nešto, i natuci one Majkl Džekson čizme, u njima izgledaš baš opako, i sam Gospod ima da nas pogleda!
- Vala, stvarno, da pogleda, pa da se nasmeje… Eh, da bar on može da vidi moju grešnu dušu, smilovao bi se valjda…
- Ne bogoradi. Tu grešnu dušu ćeš ionako sutra u neko doba da ispustiš na laminat u kancelariji, pa makar da budeš obučena kako priliči, lepo, svečano, pobožno. A sad sedi, uzmi plajvaz i napiši testament, da meni, medvedici Mici i našem podmlatku ostavljaš svu pokretnu i nepokretnu imovinu u slučaju da te Sveti Petar propusti preko_reda u nebesku avliju. Ipak su sutra izbori, znaš, i parlamentarni i lokalni, biće puno posla, nemoj da nas ostaviš gole, bose i nezbrinute kad si već situirana… Hajde, šta čekaš, ako ne sočiniš testament u roku od odmah, skakaću ti po stomaku celu noć i neću ti dati da spavaš!
- Ihaj… Vala, mogla bih, i to što kažeš, nikad ne znaš šta nosi dan, a šta noć nakon izbora… Nešto mi se čini, ova predizborna tišina baš ne sluti na dobro, nakon one gromoglasne predizborne kampanje, skupova, obećanja, Beograda na Vodi, kula, gradova, termoelektrana i toplana, čardaka ni na nebu ni na zemlji, i ostalih lagarija. Vuče mi to malo na šmek onog zagrobnog života, s nekim beneficijama, doduše. Tačno vidim da ćemo moći i da crkavamo na rate i da se satiremo od rada pride, a oni će da kradu naš ‘lebac, da turaju odozgo Nutelu stranih investicija i da sveukupno žive k’o pozamašan kamen u bubregu mlađanog penzosa. Ajme, će izginemo svi u izbore dok si rek’o miting…
- E, a jel ćeš ti da glasaš sutra?
- Za koga, rode? Za Mufasu iz ‘Kralja Lavova’? Ma, idi begaj, k’o da nemam prečih briga, s ova dva posla i hronično bez para, svejedno mi je ko će da mi uzima poreze. Kako god da okreneš, isto nam se hvata – same old, same old, smrdljiva žabokrečina u ustajaloj bari, a ti, rajo, krekeći do mile volje kad za bolje ne znaš…
- Pa kako za koga da glasaš, pandaladu ti tvoju?! Za mene, molim lepo!
- Kako za tebe da glasam, kukala ti Irska proizvodnja, kad nisi na listiću!
- Kako misliš kako da glasaš za mene? Pa lepo, uzmeš olovku, dopišeš moje ime i zaokružiš broj ispred, prosto k’o pasulj! I javi svima koje znaš da i oni glasaju za mene, tako će mi biti bolji izgledi za jeftin a izdašan poslanički ručak u skupštinskoj menzi!
- Medo, ne može to tek tako, postoji neki red, kontaš. Moraš prvo da registruješ stranku tj organizaciju, da osmisliš program i ciljeve rada, pa da skupiš potpise da bi podneo prijavu za učešće na izborima, pa onda izabereš kandidate i predaš listu izbornoj komisiji i tek onda mogu da te ture na listić, a i to tek možda!
- Ajajaj, ko je izmislio tako glupava pravila! Pa ja neću onda tako da se igram! Ništa onda, čekamo preCedničke izbore, to nam je ionako isplativije, daleko manje odgovornosti a pun mandat putovanja, gostovanja, sastanaka sa bizMismenima i strendžerima, radnih doručaka, ručkova, večera i sijaset praznih priča i bajki za malu decu! Eto, kad si preCednik, dovoljno je da se smeškaš, rukuješ i klimaš glavom na svaku treću, eventualno ispoziraš tu i tamo za neke Instagrame i tako te medije! Jel da da ćeš da me kandiduješ za preCednika prvom prilikom, da nam dupe vidi ‘ladovine i čokoladiranih medenjaka bez motikU i tastaturu, jel da, jel da, jel da?
- Ajmeeee, al’ si ti ambiciozan postao otkako si počeo sa mnom da ideš na posao… Man’ se, more, puste politike, i dodji ‘vamo da mi pridržiš ovu rasklimanu stolicu da časkom zamenim sijalicu a da se ne strmopizdim usput, inače nema ništa ni od tvog predsedničkog mandata a ni od moje golišave samopromocije sutra… Joj, ‘de me nadje, avaj, Srbijo, zemljo medj’ šljivama, majko i maćeho nas slobodnih umetnika u povoju, da mi medved-azilant daje modne savete i propisuje mi poslovni stajling…
Нема коментара:
Постави коментар