- Medo.
(tišina)
- Medo, reci nešto.
- Nešto.
- Ljubavi, nemoj da si takav. Moraš polako da počneš da se privikavaš na spavanje u mraku.
(tišina)
- Medvedasti, kupiću ti još pola kila medenjaka. Samo nemoj da se duriš, please.
- Medenjaci nisu adekvatna zamena za pretrpljeni stres od mraka, just so you know.
- A šta po tebi jeste adekvatna zamena za taj tvoj stres?
- Ne postoji adekvatna zamena! Evo, navikao sam se da spavam u mraku. Vidiš da spavam. Upali sad svetlo.
- Mda, u mraku smo čitavih 25 sekundi, baš si brz.
- Pa jesam, ja sam napredni meda, s poboljšanim funkcijama i unapređenom tehnologijom… Ijaoj, šta je toooooo?!
- Koje to?
- Pa taj zvuk! Nešto šuška!
- To je kesa medenjaka, ona ista koju si zahtevao da ti donesem da spavaš sa njom ne bi li lakše preživeo mrak. Ležiš na kesi, i migoljiš se, zato šuška.
- A to sad? To nije bila kesa! Spasi me, spasi me, spasi me, poješće me njogožder koji živi ispod kreveta i hrani se medvedićima dok spavaju!
- Ljubavi, to nije njogožder. A sve i da jeste, on ne jede medvediće, nego noge, i to samo ako se otkriješ u snu. Plus, ovaj naš je pripitomljen i odomaćen, neće ti ništa. A i nije tu trenutno. Poslao mi je mejl pre neki dan, kaže da je stigao u Kaliforniju, i da mu je super tamo, ima puno nogu za klopu jer je klima pretežno topla pa se ljudi uglavnom često otkrivaju noću. U naše krajeve će se vratiti na proleće, kad otopli, ako ga uhvati jugonostalgija. Pozdravio te je i rekao da će ti doneti gingerbread cookies u obliku medvedića sa glazurom od mlečne čokolade.
- A šta se onda to čulo maločas? Evo ga opet! Spasi meeeee, poješće meeeee, još sam mlad i zeleeeeeen! Svi ti medenjaci koje treba pojesti, novogodišnje svećice koje treba prespojiti, sav taj neskvik koji će gorko plakati jer nema ko da ga popijeeeeee!
- Relax. Neće te niko pojesti. To što si upravo čuo su moja creva. Varim večeru, pa krče.
- Jesi sigurna?
- Sto posto. Hajde da ti pričam priču za laku noć, a? Možda ćeš tako brže zaspati.
- Pa… Hajde. Ali prvo upali svetlo. Za svaki slučaj.
- Hajde ipak ne.
- A šta je ono tamo? Jooooooj, vidi kako sija, mora da je oko nekog čudovišta! Evo, ide ka meni, ustremilo se, pa sve trepće i poskakuje, poješće me dok si rekao dezoksiribonukleinska kiselina u paracetamolu! Upomoć, jede meeeeee! Aaaaaaa!
- Smiri se. To je samo lampica na TA peći. I ne jede te, to si ti sam stegao svoju nogicu jer si se uprpio kao direktor državne firme kad mu pomenu restrukturiranje. Popusti malo stisak, zaustavićeš medotok u šapi.
- Ene vidi, stvarno. Zaboravio sam da je tamo TA peć. Znači, nema čudovišta?
- Nema. Samo mrak. I medenjaci, i ti, i mučena ja s tobom.
- A jesi proverila ispod kreveta?
- Jesam. Nemoj ubuduće da kriješ dopola izgrizene medenjake tamo, skupljaju se mravi. Ako ne možeš odmah da pojedeš, ostavi na tacnu u kuhinji, neće ti niko dirati tvoju hranu.
- Mhmmmm, to si rekla i prošli put pa si pojela onaj medenjak koji sam samo spustio na trenutak! A bio je najslađi u celom pakovanju, zato sam ga ostavio malo da odleži, da ga kasnije u slast smažem! Nisam stigao ni da se okrenem a ti si ga već stpala u usta!
- Ljubavi, taj medenjak je stajao tamo više od dve nedelje, bio je tvrd k’o hrastova kora. Samo sam ga gricnula, nisam mogla ni da ga sažvaćem. Bacila sam ga jer je bio mnogo bajat, polomio bi zub na njega pa bismo morali da idemo kod veterinara za plišane životinje da ti stavi navlaku.
- A, pa dobro onda. A u kupatilu, nema čudovište, jesi proverila? Šta ako me usisa aždaja iz WC šolje kad budem otišao da piškim u pola noći?
- Proverila sam. Nema nigde ništa, nikakvo čudovište, nikakva babaroga, ni bauk, ni aždaja. Medvedica Mica spava sa mečićima, i ostale plišane igračke spavaju, i komšiluk spava, i kučići i mačke spavaju, i tigrovi, i lavovi, i nosorozi, i zubari spavaju, i krave, i tajkuni, i Majkl Džekson spava, i Pepa Prase, i Gazda-Mikine kokoške i morke, i komodo-zmaj spava, i ljuljaške u parku, i klackalice, i šećerna vuna, i drekavac spava, čak i belosvetski lopovi i srpski političari spavaju. Na celoj našoj severnoj hemisferi nema nikakvog znaka budnog života osim tebe i mene.
- Aha. Super, onda možemo da pravimo žurku! Hajde, upali svetlo a ja ću da pustim muziku na radiju i da đuskamo, vrckamo i mrdoguzišemo do ujutru! A kad izađe sunce, onda možemo da spavamo jer ćemo tako po danu da vidimo kad neko krene da nam se prikrada dok mi hrčemo k’o poštene drvoseče.
- Iš tamo, ja ne hrčem, sram te bilo!
- Mhm, čuo sam kako ne hrčeš.
- Zlotvore jedan, ti dobro znaš da imam probleme sa sLinusima! Ali i pored te otežavajuće okolnosti, ipak ne hrčem! Ti uzmi kameru pa me snimi dok spavam ako mi ne veruješ na reč!
- Ma, da, ne hrčeš ti uopšte, samo zakrkljaš tu i tamo, kao svinjče kad ga kolju pred Božić.
- Samo zimi, kad me stisne akutna upala sLinusa i grla! Inače dišem tako tiho da sam se jednom prosto uplašila kad sam se tako naprasno probudila u zlo doba noći, nisam čula sebe da dišem!
- Mda. Dobro, ne hrčeš, nek’ ti bude. Ali svejedno. Upali svetlo, ne mogu da spavam u mraku, ništa ne vidim.
- Ljubavi, ako upalim svetlo, i dalje nećeš ništa videti. Normalni medvedići spavaju zatvorenih očiju. I ti spavaš zatvorenih očiju, iako …. si malo drugačiji od ostalih medvedića.
- Otkud ti znaš kako ja spavam? Šta se tebe tiče kakve su moje potrebe u pogledu spavanja? Imam pravo da spavam kako hoću! Imam pravo da spavam i naglavačke ako mi se tako sviđa! Moje je pravo i da spavam s upaljenim svetlom ako mi tako prija organizmu! Upali svetlo! Peku me oči od mraka!
- Medasti, ako nastavimo da spavamo s upaljenim svetlom, totalno ćemo poremetiti metabolizam. Lako je tebi, ti možeš da spavaš i u toku dana dok ja nisam tu, ali meni je potrebno da se noću dobro naspavam da bih mogla onda sutradan da radim i funkcionišem normalno na poslu.
- Mda, ti i taj tvoj posao. Možeš ti i tamo da spavaš, kao da vi nešto bitno radite tamo u toj kancelariji.
- Aman više, pomiri se s tim da neću upaliti svetlo i počni da spavaš već jednom. Broj ovce ako ne možeš odmah da utoneš u san.
- Kakve ovce?
- Kakve ‘oćeš, samo ćuti više! Sa’će da svane a ni oka nisam trepnula noćas…
(malo zatišje)
- Jeeeedna plavo-ljubičasta ovca sa roze zvoncetom oko vrata… Dveeee plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom oko vrata… Triiii plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom oko vrata… Četiriiii plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom …
- Medo! Šta je sad opet? Jel ti treba nešto?
- Ne treba mi ništa. Brojim ovce.
- Kakve ovce, more? Taman sam zaspala!
- Pa lepe ovce. Plavo-ljubičaste. Sa roze zvoncetom oko vrata.
- Ko me ter’o medveda da usvojim, mogla sam lepo da kupim gljivu pa da je gajim u tegli, u indijskom crnom čaju, makar bih noću imala malo mira i spokoja… Broj te ovce ali u sebi, sto mu posnih medenjaka! Neki pokušavamo da spavamo ovde.
- Ali ja sam još mali, ne umem da brojim u sebi.
- Dobro, onda broji na prste. Zaspala sam. Laku noć.
(još jedno zatišje)
- Joj! Medo!
- Šta je?
- Ne kaže se ‘šta je’ nego ‘molim’.
- Šta ‘oćeš? Rekla si da ćutim jer hoćeš da spavaš. Šta je sad?
- Pusti mi prst!
- Ne mogu.
- Puštaj kad kažem! Kakav je to način, ćapati mi prste u mraku, može infarkt da me strefi od straha!
- Ne mogu da ti pustim prst. Treba mi.
- Dafuq?!
- Pa jesi rekla da brojim ovce. I to na prste, da tebe ne bih uznemiravao brojanjem naglas. I evo, brojim. Prebrojio sam ljubičasto-plavih ovaca sa roze zvoncetom oko vrata i za jednu, i za drugu šapu. Onda sam prešao na nogice, pa sam i tu prebrojio. Ali ima još ovaca, a prstića mi je ponestalo, pa sam morao da pozajmim tvoj.
- Tako mi i treba, kad sam htela plišanog medveda, a ne zlatnu ribicu, one bar ćute…
(klik)
- Jao, viiiiidiiiiii! Koliko svetlaaaaa! Kao kad stigne struja!
- Jeste. Spavaj sad. Samo što nije svanulo. Tako mi i treba, ne samo da sam usvojila mečića nego sam ga razmazila konstantnim tetošenjem i maženjem, samo na trepavicama što ne dubim, ispunjavam mu svaku želju k’o duh iz lampe… Sad je počeo još zauzvrat i da me za***ava, ucenjuje i jaše k’o tuđeg …. A mogla sam lepo onomad da kupim samo razglednicu, magnet za frižider ili kasicu-prasicu s detelinkom… Al’ šipak sad, kupila si, tvoje je, pa ti gledaj šta ćeš i kako ćeš…
(tišina)
- Medo, reci nešto.
- Nešto.
- Ljubavi, nemoj da si takav. Moraš polako da počneš da se privikavaš na spavanje u mraku.
(tišina)
- Medvedasti, kupiću ti još pola kila medenjaka. Samo nemoj da se duriš, please.
- Medenjaci nisu adekvatna zamena za pretrpljeni stres od mraka, just so you know.
- A šta po tebi jeste adekvatna zamena za taj tvoj stres?
- Ne postoji adekvatna zamena! Evo, navikao sam se da spavam u mraku. Vidiš da spavam. Upali sad svetlo.
- Mda, u mraku smo čitavih 25 sekundi, baš si brz.
- Pa jesam, ja sam napredni meda, s poboljšanim funkcijama i unapređenom tehnologijom… Ijaoj, šta je toooooo?!
- Koje to?
- Pa taj zvuk! Nešto šuška!
- To je kesa medenjaka, ona ista koju si zahtevao da ti donesem da spavaš sa njom ne bi li lakše preživeo mrak. Ležiš na kesi, i migoljiš se, zato šuška.
- A to sad? To nije bila kesa! Spasi me, spasi me, spasi me, poješće me njogožder koji živi ispod kreveta i hrani se medvedićima dok spavaju!
- Ljubavi, to nije njogožder. A sve i da jeste, on ne jede medvediće, nego noge, i to samo ako se otkriješ u snu. Plus, ovaj naš je pripitomljen i odomaćen, neće ti ništa. A i nije tu trenutno. Poslao mi je mejl pre neki dan, kaže da je stigao u Kaliforniju, i da mu je super tamo, ima puno nogu za klopu jer je klima pretežno topla pa se ljudi uglavnom često otkrivaju noću. U naše krajeve će se vratiti na proleće, kad otopli, ako ga uhvati jugonostalgija. Pozdravio te je i rekao da će ti doneti gingerbread cookies u obliku medvedića sa glazurom od mlečne čokolade.
- A šta se onda to čulo maločas? Evo ga opet! Spasi meeeee, poješće meeeee, još sam mlad i zeleeeeeen! Svi ti medenjaci koje treba pojesti, novogodišnje svećice koje treba prespojiti, sav taj neskvik koji će gorko plakati jer nema ko da ga popijeeeeee!
- Relax. Neće te niko pojesti. To što si upravo čuo su moja creva. Varim večeru, pa krče.
- Jesi sigurna?
- Sto posto. Hajde da ti pričam priču za laku noć, a? Možda ćeš tako brže zaspati.
- Pa… Hajde. Ali prvo upali svetlo. Za svaki slučaj.
- Hajde ipak ne.
- A šta je ono tamo? Jooooooj, vidi kako sija, mora da je oko nekog čudovišta! Evo, ide ka meni, ustremilo se, pa sve trepće i poskakuje, poješće me dok si rekao dezoksiribonukleinska kiselina u paracetamolu! Upomoć, jede meeeeee! Aaaaaaa!
- Smiri se. To je samo lampica na TA peći. I ne jede te, to si ti sam stegao svoju nogicu jer si se uprpio kao direktor državne firme kad mu pomenu restrukturiranje. Popusti malo stisak, zaustavićeš medotok u šapi.
- Ene vidi, stvarno. Zaboravio sam da je tamo TA peć. Znači, nema čudovišta?
- Nema. Samo mrak. I medenjaci, i ti, i mučena ja s tobom.
- A jesi proverila ispod kreveta?
- Jesam. Nemoj ubuduće da kriješ dopola izgrizene medenjake tamo, skupljaju se mravi. Ako ne možeš odmah da pojedeš, ostavi na tacnu u kuhinji, neće ti niko dirati tvoju hranu.
- Mhmmmm, to si rekla i prošli put pa si pojela onaj medenjak koji sam samo spustio na trenutak! A bio je najslađi u celom pakovanju, zato sam ga ostavio malo da odleži, da ga kasnije u slast smažem! Nisam stigao ni da se okrenem a ti si ga već stpala u usta!
- Ljubavi, taj medenjak je stajao tamo više od dve nedelje, bio je tvrd k’o hrastova kora. Samo sam ga gricnula, nisam mogla ni da ga sažvaćem. Bacila sam ga jer je bio mnogo bajat, polomio bi zub na njega pa bismo morali da idemo kod veterinara za plišane životinje da ti stavi navlaku.
- A, pa dobro onda. A u kupatilu, nema čudovište, jesi proverila? Šta ako me usisa aždaja iz WC šolje kad budem otišao da piškim u pola noći?
- Proverila sam. Nema nigde ništa, nikakvo čudovište, nikakva babaroga, ni bauk, ni aždaja. Medvedica Mica spava sa mečićima, i ostale plišane igračke spavaju, i komšiluk spava, i kučići i mačke spavaju, i tigrovi, i lavovi, i nosorozi, i zubari spavaju, i krave, i tajkuni, i Majkl Džekson spava, i Pepa Prase, i Gazda-Mikine kokoške i morke, i komodo-zmaj spava, i ljuljaške u parku, i klackalice, i šećerna vuna, i drekavac spava, čak i belosvetski lopovi i srpski političari spavaju. Na celoj našoj severnoj hemisferi nema nikakvog znaka budnog života osim tebe i mene.
- Aha. Super, onda možemo da pravimo žurku! Hajde, upali svetlo a ja ću da pustim muziku na radiju i da đuskamo, vrckamo i mrdoguzišemo do ujutru! A kad izađe sunce, onda možemo da spavamo jer ćemo tako po danu da vidimo kad neko krene da nam se prikrada dok mi hrčemo k’o poštene drvoseče.
- Iš tamo, ja ne hrčem, sram te bilo!
- Mhm, čuo sam kako ne hrčeš.
- Zlotvore jedan, ti dobro znaš da imam probleme sa sLinusima! Ali i pored te otežavajuće okolnosti, ipak ne hrčem! Ti uzmi kameru pa me snimi dok spavam ako mi ne veruješ na reč!
- Ma, da, ne hrčeš ti uopšte, samo zakrkljaš tu i tamo, kao svinjče kad ga kolju pred Božić.
- Samo zimi, kad me stisne akutna upala sLinusa i grla! Inače dišem tako tiho da sam se jednom prosto uplašila kad sam se tako naprasno probudila u zlo doba noći, nisam čula sebe da dišem!
- Mda. Dobro, ne hrčeš, nek’ ti bude. Ali svejedno. Upali svetlo, ne mogu da spavam u mraku, ništa ne vidim.
- Ljubavi, ako upalim svetlo, i dalje nećeš ništa videti. Normalni medvedići spavaju zatvorenih očiju. I ti spavaš zatvorenih očiju, iako …. si malo drugačiji od ostalih medvedića.
- Otkud ti znaš kako ja spavam? Šta se tebe tiče kakve su moje potrebe u pogledu spavanja? Imam pravo da spavam kako hoću! Imam pravo da spavam i naglavačke ako mi se tako sviđa! Moje je pravo i da spavam s upaljenim svetlom ako mi tako prija organizmu! Upali svetlo! Peku me oči od mraka!
- Medasti, ako nastavimo da spavamo s upaljenim svetlom, totalno ćemo poremetiti metabolizam. Lako je tebi, ti možeš da spavaš i u toku dana dok ja nisam tu, ali meni je potrebno da se noću dobro naspavam da bih mogla onda sutradan da radim i funkcionišem normalno na poslu.
- Mda, ti i taj tvoj posao. Možeš ti i tamo da spavaš, kao da vi nešto bitno radite tamo u toj kancelariji.
- Aman više, pomiri se s tim da neću upaliti svetlo i počni da spavaš već jednom. Broj ovce ako ne možeš odmah da utoneš u san.
- Kakve ovce?
- Kakve ‘oćeš, samo ćuti više! Sa’će da svane a ni oka nisam trepnula noćas…
(malo zatišje)
- Jeeeedna plavo-ljubičasta ovca sa roze zvoncetom oko vrata… Dveeee plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom oko vrata… Triiii plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom oko vrata… Četiriiii plavo-ljubičaste ovce sa roze zvoncetom …
- Medo! Šta je sad opet? Jel ti treba nešto?
- Ne treba mi ništa. Brojim ovce.
- Kakve ovce, more? Taman sam zaspala!
- Pa lepe ovce. Plavo-ljubičaste. Sa roze zvoncetom oko vrata.
- Ko me ter’o medveda da usvojim, mogla sam lepo da kupim gljivu pa da je gajim u tegli, u indijskom crnom čaju, makar bih noću imala malo mira i spokoja… Broj te ovce ali u sebi, sto mu posnih medenjaka! Neki pokušavamo da spavamo ovde.
- Ali ja sam još mali, ne umem da brojim u sebi.
- Dobro, onda broji na prste. Zaspala sam. Laku noć.
(još jedno zatišje)
- Joj! Medo!
- Šta je?
- Ne kaže se ‘šta je’ nego ‘molim’.
- Šta ‘oćeš? Rekla si da ćutim jer hoćeš da spavaš. Šta je sad?
- Pusti mi prst!
- Ne mogu.
- Puštaj kad kažem! Kakav je to način, ćapati mi prste u mraku, može infarkt da me strefi od straha!
- Ne mogu da ti pustim prst. Treba mi.
- Dafuq?!
- Pa jesi rekla da brojim ovce. I to na prste, da tebe ne bih uznemiravao brojanjem naglas. I evo, brojim. Prebrojio sam ljubičasto-plavih ovaca sa roze zvoncetom oko vrata i za jednu, i za drugu šapu. Onda sam prešao na nogice, pa sam i tu prebrojio. Ali ima još ovaca, a prstića mi je ponestalo, pa sam morao da pozajmim tvoj.
- Tako mi i treba, kad sam htela plišanog medveda, a ne zlatnu ribicu, one bar ćute…
(klik)
- Jao, viiiiidiiiiii! Koliko svetlaaaaa! Kao kad stigne struja!
- Jeste. Spavaj sad. Samo što nije svanulo. Tako mi i treba, ne samo da sam usvojila mečića nego sam ga razmazila konstantnim tetošenjem i maženjem, samo na trepavicama što ne dubim, ispunjavam mu svaku želju k’o duh iz lampe… Sad je počeo još zauzvrat i da me za***ava, ucenjuje i jaše k’o tuđeg …. A mogla sam lepo onomad da kupim samo razglednicu, magnet za frižider ili kasicu-prasicu s detelinkom… Al’ šipak sad, kupila si, tvoje je, pa ti gledaj šta ćeš i kako ćeš…
Нема коментара:
Постави коментар