- E, a šta se sad radi s ovim?
- To je modla, i služi da time oblikuješ kolač. Pritisneš odozgo na testo i napraviš željeni print, tj. format kolača, ovako. (žgnjoc) Vidiš, Maki je kupila modle u obliku medveda, leptira, ribe i kornjače, da nam slatki zalogaji budu i zabavni a ne samo ukusni.
- Mhm. A gde tu ide čokolada?
- Čokolada se stavlja posle, kad se kolači umute, umese, nabrašnjave, poređaju u pleh i ispeku u rerni. Ako sad staviš čokoladu na kolače, otopiće se skroz na visokoj temperaturi pa ćeš umazati i pleh, i rernu, i njušku dok iste budeš lizao, a kolači se neće lepo ispeći.
- Mhm. Znači, u ovoj etapi pravljenja kolača nema čokolade?
- Nema, čokolada se rastapa u šerpi tek kad se medvedi, ribe, leptirovi i kornjače izvade iz rerne i ohlade malkice, pa se posle po njima razmazuje čoko-preliv.
- Mhm. Zovi me kad dođe čokoladna faza, odoh sad da gledam crtać.
- Stani, bre, malo. Jesi rekao da hoćeš da pravimo kolače? Kud si sad pošao? Ne misliš valjda da će kolači sami da se izmiksuju, oblikuju i ispeku? Vraćaj se ovamo, Debeli!
- Neću! Kakvo je to mešenje kolača bez usputnog lizanja čokoladirane šerpe?!
- Pa to bude posle, rode, ali pre toga ima svašta nešto drugo zanimljivo da se radi.
- Tebi je možda zanimljivo da pečeš testo tako na suvo, bez čokolade, ali meni nije! Momentalno stupam u obustavu rada i u istoj ću ostati sve dok mi nadležni organ ne odobri pristup šerpi s topljenom čokoladom! Tek tad možemo da pregovaramo.
- Medo, nismo ti i ja Beograd i Priština pa da pregovaramo u stopedes’ rundi dijaloga a sve u prazno. A ako ćemo pravo, ti ni inače ne radiš, k’o ni većina javnih preduzeća u državi nam, tako da nemaš šta da obustaviš. To što ideš sa mnom na posao ne znači da to vreme koje provedeš u kancelariji koristiš svrishodno i na dobrobit zajednice i trulog kapitalizma. Sedeti na radijatoru i otuđivati nečije teško zarađene užine u formi čokoladnog keksa i malog Kravicinog mleka nije isto što i privređivati u znoju lica svog i pomerati mentalne granice trpljenja, tolerancije i mentalnog imuniteta na besmislene izjave, isprazne diplomatske fraze i državotvorne klišee.
- Svejedno! I to sedenje je neki rad! Znaš ti koliko je naporno slušati i gledati vas kad se raskokodačete i razmilite po kvadratnom metru kancelarijskog prostora kao političari po seoskim domaćinstvima u vreme izborne kampanje? Za to, bre, trebaju živci k’o konopci, oni brodski i speleološki! Kod vas u ofisu bi svako normalan odavno skrenuo, ovogamikrsta, zato kod vas nikog normalnog ni nema.
- Pstttttt, rode, čuće te neko! Tek što su me primili u radni odnos nakon tol’ko godina provedenih u čardaku zvanom honorarni status, samo mi fali da te čuje neko kako nam pljuješ po firmi rođenoj k’o da si premijer lično! ’Ojli još otkaz da popijem i pre privatizacije zbog povrede discipline rada i ruganja državi i službama nam nasušnim, pa da onda iz momenta od mene dobiješ nalog i vizu za iseljenje iz kuće, da se potucaš po belom gradu tako ubog, otuđen i sirot, i da na kraju završiš u sigurnoj pećini za mečije otpadnike od kanonizovanog društva ili da sediš i plačeš na Knezu za pare s natpisom ’Nemam prava na mečiji dodatak jer sam bahati, alapačasti, nezahvalni lezilebović koji ne ume da drži dugački jezik za plišanim zubima’? Jer ako me otpuste zato što si laprdav i nemaš preča posla nego da podje*avaš sistem, onda ne da nema čokoladne šerpe i kolača, nego ima da dobiješ tiganj, i to usijali, po turu!
- Njanja, ne bi ti mene nikad iselila, ti si meka srca. A osim toga, što da ne, Knez znači publicitet, u novine d’iziđem, ovako sedeći i čekajući sveCku slavu provedoh najbolje godine svog života! Ono nekoliko fotki što je Maki okačila na Instagram i Fejs se ne računa, ja sam do sad trebao već da postanem zvezda interneta umesto što dane trošim čekajući da se ti lenja, depresivna i nakrivo nasađena najzad svrtiš i završiš još jednu priču o meni! Piši tu kad ti kažem, tojest peci kolače, pevaj, i ćuti! Sve ti je postalo bitnije i preče od mene, eeeeeee, a nekad sam ti ja bio najvažniji na svetu, neka te neka… Vidim ja kuda ovo vodi, da, da…. Još si i počela da se šminkaš, a mene ko šiša!
- Aman, rode rođeni, daj se urazumi. Znaš i sam da radim i kad sam na godišnjem, i na bolovanju, i preko vikenda, a to što svo ostalo vreme ili rozam ili spavam ili gledam u belu tačku nije zato što te ne volim i što mi nisi bitan, nego mi nije dobro i fali mi inspiracije ne samo za pisanje o tebi, nego za život kao pojavni oblik u univerzumu.
- Ali imaš inspiracije da se šminkaš. Mda.
- Jeste, imam inspiracije da se šminkam. Ako se bazično stavljanje maskare i lajnera zove šminkanje u bilo kom damskom udžbeniku. Imam inspiracije i da napravim proju i mafine, ali to ne primetiš, nego se usvinjiš kao političar na koktel afterpartiju i onda zakuntaš blažen međ’ papirnim korpicama bez da kažeš Fala. Zato te je Cica i ostavila i pobegla preko u Australiju, da traži sreću u tuđini, jer su i tamo garant medvedi koale bolji nego ti!
- Ajme. Šta, i ona mene sad tamo vara s nekim koalom bezveznim?! Što mi to nisi ranije rekla? O’ma’ da si uključila Skajp i da si je pozvala da se javi na raport, sa’će vidimo ko je kakav ispod krzna i koliko veliki eukaliptus mu raste… Gde već raste! Nisam ja Balkanac, fakat, ali ovaj vaš mentalitet šamara, zlostavljanja i ugnjetavanja se brzo fata, ne može ona bre tako meni, jesam je ja lično spasio od skupljanja prašine na zaboravljenoj polici u supermarketu i pipanja od strane balavih dečijih ruku i potonjeg žvakanja od strane krezavih ustiju bebastih!
- Ne radi nam Skajp, bato moj, nema kameru a ni ti ni ona ne znate da pišete – a i čisto sumnjam da bi htela da priča sa tobom takvim narogušenim, tako da se ubriši za tantrume i izlive besa. Ili još bolje, uzmi krpu, zasuči rukave i dolazi ovamo da mesimo ovo slatko, to će te taman smiriti, vi’š kako mene svaki dan smiri to što sredim kuću od poda do plafona, skroz se izmorim pa ni ne mislim šta mi sve nije potaman…
- Šmrc. A jel će Cica da se vrati kad ja budem dobar? Jel to suština?
- E, rode moj, rođeni, neće, nije to fora. Dođu žene, budu, i odu, takva im je priroda, k’o ’tice selice, nema tu plakanja nad prosutim mlekom i nepojedenim medenjacima. Čudne su ti žene, kao tačno znaju šta ’oće i šta imaju dati, a ustvari pojma nemaju ni šta bi ’tele a šta ne bi i koliko su u stanju graditi nešto tanano bez cigala, nego tako idu i pipaju u mraku pa se popišmane kad shvate da to što njima treba nema van njih samih, a u sebe je teško pogledati onako iskreno, do srži, i priznati sebi ko si i šta si kad se svetla ugase i muzika utihne…
- E, mnogo ti sereš, znaš. Upropastićeš mi i ovu priču svojim skadarsko-zidarskim mudroserisanjem, bolje bataljuj dok još nije kasno. Nego, dodaj mi tu šerpu, ili modle, ili šta već treba da se žgnjocne pa da topimo čokoladu i da se usvinjimo k’o ministar spoljnih poslova.
- Hajd’, i to što kažeš. Eno ti tamo modli, ja samo časkom da skoknem do kompjutera da pošaljem onaj tekst o odglišćavanju kerića, rok mi danas i eto me nazad čim trepneš.
- More, nisam ti ja sojka da trepćem, popni me gore na kuhinjski elemenAt, viš’ da sam sitan, bitan i dinamitan ali ipak ne mogu lasom da se vezujem i planinarim do radne površine k’o speleolog! To što ti tvoji pajtosi s interneta znaju da preskaču živice i kontejnere i lete bez krila i padobrana ne znači da to i ja umem i da sam za to sposoban!
- Jes’ al’ si zato sposoban da pojedeš mafina k’o pola puka pešadije nakon desanta… ’ve ti lopovske, pa naskoči, al’ požuri, da ne vidi komšiluk, posle će svi da ti se smeju kad izađeš da se širiš okolo kako si opak i uzbrdo brz a nema te ni trijes’ santima.
- Pa šta ako mi se smeju, i tebi se i dan-danas smeje ceo komšiluk zbog onog peha od prošlog leta kad si se u brusu i šorcu popela na komšijsku kajsiju i zaglajzila gore dobrih pola sata-sat skupljajući bogougodno plodove krađa, pa ti posle đavo bio kriv kad se ispod stabla nacrtao komšijin rotvajler baš u momentu kad si ’tela da siđeš. Što bi ja bio gori od tebe, a još sam i mali.
- Jes’, to kad sam šištala k’o zmaj i jedva oterala Atosa od drveta da ga ne pregazim kao grtalica goluždravo pile kad skočim odozgore, al’ jbšga, nisam računala da mu je tu i razbacani gazda od dva sa dva u ramenima… Msm, gde si čuo gluplju frazu za vađenje situacionih fleka od ’Ćao, komšija, ja ti kradem kajsije’…
- Totikaem, gluplji od tebe ne mogu biti sve i da hoću. Nemam ja taj vakuumski kapacitet međ’ ušima.
- More marš tamo, sram da te bude, zar zbog toga ja ovde mećem kecelje na_se i ubacujem se u Domaćica da budem modus postojanja! Iš tamo, sotono medveđa, ko te meni na put nanese! Nek’ ti mesi kolače onaj koga ne zajebavaš, znaš! Marijani se obrati za slatko, od mene samo šipak možeš dobiti, a i to ako nađem taj šipak… Negde…
- Blago meni s vama, vi odgovornost za mene i moje dobrostanje jedna drugoj prebacujete k’o tenisku lopticu svaki put kad vam nisam po volji! A osim toga, naš’o sam i koga ću da pitam za kolače, ti, što si od malih nogu jela lišće hortenzije! Al’ ni to ti nije bilo dosta, nego si svu decu iz kraja ubedila da to siroto lišće ima ukus lubenice pa ti je kevi sutradan ceo dan zvonio telefon jer su brižne majke iskamčile iz svog podmlatka podatak o tome ko ih je nagovorio da brste žbunje hortenzije! Od tolikog IQ-a bolje nisam ni mogao da očekujem!
- Znaš šta, odo’ ja lepo s mojim skromnim IQ-om na Karibe, a ti vidi šta ćeš i kako ćeš! A lepo mi je baba govorila, pokoj joj duši, ’Nemoj sine, svakog u kuću da puštaš, svakakvog svet danas ima…’
- Jes’ i ta jadna žena, što si joj na bdenju rekla da zatvore prozore i otvore luftaš da iziđe duša napolje! Naravno da te cela rodbina gleda k’o ludaka, u najgrđe momente nađeš da se sprdaš sa tradicijom i običajima serbskim!
- Pa zima je bila, Noć veštica taman što je promakla! Napolju minus onoliki, mi pocrkasmo od studeni, a vajni nam vernici iz familije razglavili sve pristupne tačke u kući u kojoj se ni inače ne greje, pa smo svi cvokotali kao da je novo Ledeno doba na obzorju, al’ šta ćeš, tak’i je red, šatro, duša ne zna kud da se dene, nego mora da joj se širom raskrile prozori da se ne zagubi kojim nesrećnim slučajem usput i zapadne za regal u vekovnu prašinu i paučinu! Trebalo je svi duše da poispuštamo od zime, a zarad čega, praznoverice i sujeverja? Ni to što sam morala da dežuram pored odra ceo dan i posle pred cik zore, jerbo će bakutaner kanda da se nadigne i zbriše u neodređenom pravcu onog sekunda kad oceni da je sigurica i da nikog od pređašnjih bližnjih nema u blizini, ni to mi logike nema, a kamoli da se cela kuća pretvori u Prohujalo s vihorom zarad davanja duši prava prvenstva na raskrsnici života i smrti! Nije, bre, baba bila krupna žena, a i kažu da prosečna duša ima cirka 21 gram, jes’ da to nije nešto puno, k’o čep od pivske flaše, al’ pametan je duša organizam, zna ona svoj put, šta ima tu da se sad crtaju znakovi pored puta i postavljaju barikade i putokazi po celom baštinjenom posedu, zna valjda Sveti duh koga i kuda treba da odvede kad dođe sudnji čas!
- Eto, zato te nikad ni neće zvati da dođeš u goste, kad ni na sahrani i bdeniju ne umeš da se ponašaš! Koji mene vrag naneo tebi na put, da mi je znati… Bre, osnovni bonton ne poznaješ, a kamoli štagod dalje… Ej, kuku, sudbino, prokletnice…
- Ćuti tu i mesi te kolače, da te ne klepim ovim pozamašnim Bujasom po tintari, znaš! Školovala sam ja, eno, diplome imam da to dokažem! A to što ste vi neki fini, pristojni i ćutite pred drugim ljudima a onda posle mene i moje regredirajuće sive ćelije zajašete k’o stenica blebetava, to je već druga priča… Hjoj, kud medveda da uzmem za kućnog ljubimca, pored toliko šarenih papiga i kanarinaca na ovom svetu, one samo pevaju Bi-bi-bip i ništa dalje ne zbore, al’ ja sam baš morala tebe da usvojim, sinja sudbino, kud me nađe preko_reda…
- To je modla, i služi da time oblikuješ kolač. Pritisneš odozgo na testo i napraviš željeni print, tj. format kolača, ovako. (žgnjoc) Vidiš, Maki je kupila modle u obliku medveda, leptira, ribe i kornjače, da nam slatki zalogaji budu i zabavni a ne samo ukusni.
- Mhm. A gde tu ide čokolada?
- Čokolada se stavlja posle, kad se kolači umute, umese, nabrašnjave, poređaju u pleh i ispeku u rerni. Ako sad staviš čokoladu na kolače, otopiće se skroz na visokoj temperaturi pa ćeš umazati i pleh, i rernu, i njušku dok iste budeš lizao, a kolači se neće lepo ispeći.
- Mhm. Znači, u ovoj etapi pravljenja kolača nema čokolade?
- Nema, čokolada se rastapa u šerpi tek kad se medvedi, ribe, leptirovi i kornjače izvade iz rerne i ohlade malkice, pa se posle po njima razmazuje čoko-preliv.
- Mhm. Zovi me kad dođe čokoladna faza, odoh sad da gledam crtać.
- Stani, bre, malo. Jesi rekao da hoćeš da pravimo kolače? Kud si sad pošao? Ne misliš valjda da će kolači sami da se izmiksuju, oblikuju i ispeku? Vraćaj se ovamo, Debeli!
- Neću! Kakvo je to mešenje kolača bez usputnog lizanja čokoladirane šerpe?!
- Pa to bude posle, rode, ali pre toga ima svašta nešto drugo zanimljivo da se radi.
- Tebi je možda zanimljivo da pečeš testo tako na suvo, bez čokolade, ali meni nije! Momentalno stupam u obustavu rada i u istoj ću ostati sve dok mi nadležni organ ne odobri pristup šerpi s topljenom čokoladom! Tek tad možemo da pregovaramo.
- Medo, nismo ti i ja Beograd i Priština pa da pregovaramo u stopedes’ rundi dijaloga a sve u prazno. A ako ćemo pravo, ti ni inače ne radiš, k’o ni većina javnih preduzeća u državi nam, tako da nemaš šta da obustaviš. To što ideš sa mnom na posao ne znači da to vreme koje provedeš u kancelariji koristiš svrishodno i na dobrobit zajednice i trulog kapitalizma. Sedeti na radijatoru i otuđivati nečije teško zarađene užine u formi čokoladnog keksa i malog Kravicinog mleka nije isto što i privređivati u znoju lica svog i pomerati mentalne granice trpljenja, tolerancije i mentalnog imuniteta na besmislene izjave, isprazne diplomatske fraze i državotvorne klišee.
- Svejedno! I to sedenje je neki rad! Znaš ti koliko je naporno slušati i gledati vas kad se raskokodačete i razmilite po kvadratnom metru kancelarijskog prostora kao političari po seoskim domaćinstvima u vreme izborne kampanje? Za to, bre, trebaju živci k’o konopci, oni brodski i speleološki! Kod vas u ofisu bi svako normalan odavno skrenuo, ovogamikrsta, zato kod vas nikog normalnog ni nema.
- Pstttttt, rode, čuće te neko! Tek što su me primili u radni odnos nakon tol’ko godina provedenih u čardaku zvanom honorarni status, samo mi fali da te čuje neko kako nam pljuješ po firmi rođenoj k’o da si premijer lično! ’Ojli još otkaz da popijem i pre privatizacije zbog povrede discipline rada i ruganja državi i službama nam nasušnim, pa da onda iz momenta od mene dobiješ nalog i vizu za iseljenje iz kuće, da se potucaš po belom gradu tako ubog, otuđen i sirot, i da na kraju završiš u sigurnoj pećini za mečije otpadnike od kanonizovanog društva ili da sediš i plačeš na Knezu za pare s natpisom ’Nemam prava na mečiji dodatak jer sam bahati, alapačasti, nezahvalni lezilebović koji ne ume da drži dugački jezik za plišanim zubima’? Jer ako me otpuste zato što si laprdav i nemaš preča posla nego da podje*avaš sistem, onda ne da nema čokoladne šerpe i kolača, nego ima da dobiješ tiganj, i to usijali, po turu!
- Njanja, ne bi ti mene nikad iselila, ti si meka srca. A osim toga, što da ne, Knez znači publicitet, u novine d’iziđem, ovako sedeći i čekajući sveCku slavu provedoh najbolje godine svog života! Ono nekoliko fotki što je Maki okačila na Instagram i Fejs se ne računa, ja sam do sad trebao već da postanem zvezda interneta umesto što dane trošim čekajući da se ti lenja, depresivna i nakrivo nasađena najzad svrtiš i završiš još jednu priču o meni! Piši tu kad ti kažem, tojest peci kolače, pevaj, i ćuti! Sve ti je postalo bitnije i preče od mene, eeeeeee, a nekad sam ti ja bio najvažniji na svetu, neka te neka… Vidim ja kuda ovo vodi, da, da…. Još si i počela da se šminkaš, a mene ko šiša!
- Aman, rode rođeni, daj se urazumi. Znaš i sam da radim i kad sam na godišnjem, i na bolovanju, i preko vikenda, a to što svo ostalo vreme ili rozam ili spavam ili gledam u belu tačku nije zato što te ne volim i što mi nisi bitan, nego mi nije dobro i fali mi inspiracije ne samo za pisanje o tebi, nego za život kao pojavni oblik u univerzumu.
- Ali imaš inspiracije da se šminkaš. Mda.
- Jeste, imam inspiracije da se šminkam. Ako se bazično stavljanje maskare i lajnera zove šminkanje u bilo kom damskom udžbeniku. Imam inspiracije i da napravim proju i mafine, ali to ne primetiš, nego se usvinjiš kao političar na koktel afterpartiju i onda zakuntaš blažen međ’ papirnim korpicama bez da kažeš Fala. Zato te je Cica i ostavila i pobegla preko u Australiju, da traži sreću u tuđini, jer su i tamo garant medvedi koale bolji nego ti!
- Ajme. Šta, i ona mene sad tamo vara s nekim koalom bezveznim?! Što mi to nisi ranije rekla? O’ma’ da si uključila Skajp i da si je pozvala da se javi na raport, sa’će vidimo ko je kakav ispod krzna i koliko veliki eukaliptus mu raste… Gde već raste! Nisam ja Balkanac, fakat, ali ovaj vaš mentalitet šamara, zlostavljanja i ugnjetavanja se brzo fata, ne može ona bre tako meni, jesam je ja lično spasio od skupljanja prašine na zaboravljenoj polici u supermarketu i pipanja od strane balavih dečijih ruku i potonjeg žvakanja od strane krezavih ustiju bebastih!
- Ne radi nam Skajp, bato moj, nema kameru a ni ti ni ona ne znate da pišete – a i čisto sumnjam da bi htela da priča sa tobom takvim narogušenim, tako da se ubriši za tantrume i izlive besa. Ili još bolje, uzmi krpu, zasuči rukave i dolazi ovamo da mesimo ovo slatko, to će te taman smiriti, vi’š kako mene svaki dan smiri to što sredim kuću od poda do plafona, skroz se izmorim pa ni ne mislim šta mi sve nije potaman…
- Šmrc. A jel će Cica da se vrati kad ja budem dobar? Jel to suština?
- E, rode moj, rođeni, neće, nije to fora. Dođu žene, budu, i odu, takva im je priroda, k’o ’tice selice, nema tu plakanja nad prosutim mlekom i nepojedenim medenjacima. Čudne su ti žene, kao tačno znaju šta ’oće i šta imaju dati, a ustvari pojma nemaju ni šta bi ’tele a šta ne bi i koliko su u stanju graditi nešto tanano bez cigala, nego tako idu i pipaju u mraku pa se popišmane kad shvate da to što njima treba nema van njih samih, a u sebe je teško pogledati onako iskreno, do srži, i priznati sebi ko si i šta si kad se svetla ugase i muzika utihne…
- E, mnogo ti sereš, znaš. Upropastićeš mi i ovu priču svojim skadarsko-zidarskim mudroserisanjem, bolje bataljuj dok još nije kasno. Nego, dodaj mi tu šerpu, ili modle, ili šta već treba da se žgnjocne pa da topimo čokoladu i da se usvinjimo k’o ministar spoljnih poslova.
- Hajd’, i to što kažeš. Eno ti tamo modli, ja samo časkom da skoknem do kompjutera da pošaljem onaj tekst o odglišćavanju kerića, rok mi danas i eto me nazad čim trepneš.
- More, nisam ti ja sojka da trepćem, popni me gore na kuhinjski elemenAt, viš’ da sam sitan, bitan i dinamitan ali ipak ne mogu lasom da se vezujem i planinarim do radne površine k’o speleolog! To što ti tvoji pajtosi s interneta znaju da preskaču živice i kontejnere i lete bez krila i padobrana ne znači da to i ja umem i da sam za to sposoban!
- Jes’ al’ si zato sposoban da pojedeš mafina k’o pola puka pešadije nakon desanta… ’ve ti lopovske, pa naskoči, al’ požuri, da ne vidi komšiluk, posle će svi da ti se smeju kad izađeš da se širiš okolo kako si opak i uzbrdo brz a nema te ni trijes’ santima.
- Pa šta ako mi se smeju, i tebi se i dan-danas smeje ceo komšiluk zbog onog peha od prošlog leta kad si se u brusu i šorcu popela na komšijsku kajsiju i zaglajzila gore dobrih pola sata-sat skupljajući bogougodno plodove krađa, pa ti posle đavo bio kriv kad se ispod stabla nacrtao komšijin rotvajler baš u momentu kad si ’tela da siđeš. Što bi ja bio gori od tebe, a još sam i mali.
- Jes’, to kad sam šištala k’o zmaj i jedva oterala Atosa od drveta da ga ne pregazim kao grtalica goluždravo pile kad skočim odozgore, al’ jbšga, nisam računala da mu je tu i razbacani gazda od dva sa dva u ramenima… Msm, gde si čuo gluplju frazu za vađenje situacionih fleka od ’Ćao, komšija, ja ti kradem kajsije’…
- Totikaem, gluplji od tebe ne mogu biti sve i da hoću. Nemam ja taj vakuumski kapacitet međ’ ušima.
- More marš tamo, sram da te bude, zar zbog toga ja ovde mećem kecelje na_se i ubacujem se u Domaćica da budem modus postojanja! Iš tamo, sotono medveđa, ko te meni na put nanese! Nek’ ti mesi kolače onaj koga ne zajebavaš, znaš! Marijani se obrati za slatko, od mene samo šipak možeš dobiti, a i to ako nađem taj šipak… Negde…
- Blago meni s vama, vi odgovornost za mene i moje dobrostanje jedna drugoj prebacujete k’o tenisku lopticu svaki put kad vam nisam po volji! A osim toga, naš’o sam i koga ću da pitam za kolače, ti, što si od malih nogu jela lišće hortenzije! Al’ ni to ti nije bilo dosta, nego si svu decu iz kraja ubedila da to siroto lišće ima ukus lubenice pa ti je kevi sutradan ceo dan zvonio telefon jer su brižne majke iskamčile iz svog podmlatka podatak o tome ko ih je nagovorio da brste žbunje hortenzije! Od tolikog IQ-a bolje nisam ni mogao da očekujem!
- Znaš šta, odo’ ja lepo s mojim skromnim IQ-om na Karibe, a ti vidi šta ćeš i kako ćeš! A lepo mi je baba govorila, pokoj joj duši, ’Nemoj sine, svakog u kuću da puštaš, svakakvog svet danas ima…’
- Jes’ i ta jadna žena, što si joj na bdenju rekla da zatvore prozore i otvore luftaš da iziđe duša napolje! Naravno da te cela rodbina gleda k’o ludaka, u najgrđe momente nađeš da se sprdaš sa tradicijom i običajima serbskim!
- Pa zima je bila, Noć veštica taman što je promakla! Napolju minus onoliki, mi pocrkasmo od studeni, a vajni nam vernici iz familije razglavili sve pristupne tačke u kući u kojoj se ni inače ne greje, pa smo svi cvokotali kao da je novo Ledeno doba na obzorju, al’ šta ćeš, tak’i je red, šatro, duša ne zna kud da se dene, nego mora da joj se širom raskrile prozori da se ne zagubi kojim nesrećnim slučajem usput i zapadne za regal u vekovnu prašinu i paučinu! Trebalo je svi duše da poispuštamo od zime, a zarad čega, praznoverice i sujeverja? Ni to što sam morala da dežuram pored odra ceo dan i posle pred cik zore, jerbo će bakutaner kanda da se nadigne i zbriše u neodređenom pravcu onog sekunda kad oceni da je sigurica i da nikog od pređašnjih bližnjih nema u blizini, ni to mi logike nema, a kamoli da se cela kuća pretvori u Prohujalo s vihorom zarad davanja duši prava prvenstva na raskrsnici života i smrti! Nije, bre, baba bila krupna žena, a i kažu da prosečna duša ima cirka 21 gram, jes’ da to nije nešto puno, k’o čep od pivske flaše, al’ pametan je duša organizam, zna ona svoj put, šta ima tu da se sad crtaju znakovi pored puta i postavljaju barikade i putokazi po celom baštinjenom posedu, zna valjda Sveti duh koga i kuda treba da odvede kad dođe sudnji čas!
- Eto, zato te nikad ni neće zvati da dođeš u goste, kad ni na sahrani i bdeniju ne umeš da se ponašaš! Koji mene vrag naneo tebi na put, da mi je znati… Bre, osnovni bonton ne poznaješ, a kamoli štagod dalje… Ej, kuku, sudbino, prokletnice…
- Ćuti tu i mesi te kolače, da te ne klepim ovim pozamašnim Bujasom po tintari, znaš! Školovala sam ja, eno, diplome imam da to dokažem! A to što ste vi neki fini, pristojni i ćutite pred drugim ljudima a onda posle mene i moje regredirajuće sive ćelije zajašete k’o stenica blebetava, to je već druga priča… Hjoj, kud medveda da uzmem za kućnog ljubimca, pored toliko šarenih papiga i kanarinaca na ovom svetu, one samo pevaju Bi-bi-bip i ništa dalje ne zbore, al’ ja sam baš morala tebe da usvojim, sinja sudbino, kud me nađe preko_reda…
Нема коментара:
Постави коментар