- Medo, pa ja ću sve da ih pobijem.
- Šaebilosad?! Ko te dir’o, OPET?
- Pa svi redom i preko_reda! Ovogamikrsta, ima opet da kupim dinamit, dignem sve u vazduh, pa da bidne veselo u pi**u materinu!
- ‘aj’ ispočetka. Smiri se, polako. Diši, broj do stodvaespethiljadaosamstopedes’dva, pa onda lepo natenane rekni ko te sad iznervir’o.
- Već godinama ne mogu da dišem zbog hronične upale sinusa, to dobro znaš! A ne mogu ni da brojim do stodvaespethiljadaosamstopedes’dva zbog jer sam filolog a nas su učili da brojimo samo do ‘iljaduosamstočetr’esdevet! ‘Di sam ostavila štapine i izolir-traku prošli put, materimnjihovu, lepo sam ih stavila ovde, za svaki slučaj, da se nađe kad mi opet dignu pritisak, kao antibiotik i mera preventive…
- Aman, dokle ćeš više da rešavaš svaki problem pesnicama, odgrizanjem glava i sirovom silom? Daj mu ga malo po diplomatiji, ono, lepa reč i gvozdena vrata otvara, politika za početnike, ministre spoljnih poslova i ostale gluponje, pregovaranje, dogovori, konstruktivni dijalozi, te fore… Bre, tek što nismo unišli u Evropsku Uniju, oni ne vole siledžije, zbog tebe takve goropadne će nam uskratiti člansku kartu! Ima da vidiš šta je muka ako se sazna ko je kriv za sve pa se digne ostatak raje na tebe, pojure te, ufate, uvežu, metnu na lomaču i podlože ti vatricu pod tabanima k’o navijači za prvi maj u Košutnjaku!
- Mi u tu Uniju unići nećemo nikad, čak ni kad svi ostali odatle izmaknu dupe, pokupe svoje pinklice i autostopom zapale za svetlu budućnos’, prečicom preko Buđanovaca! Posle ovol’ko rundi pregovora i prijateljskih dijaloga, ispunjenog celog džaka uslova i potpisanih sporazuma o pridruživanju, čak i pored svog tog monitoringa i silnog skrininga, mi i dalje nikud stigli nismo! A osim toga, sve i da se raji pored sve ove naše bede i jada stvarno pri’oća da me skembaju zbog ometanja socijalnog progresa i privrednog razvoja, nemaš frke, pobratime - dostavili su mi metlu sa servisa, sad sam opet kadra stići i uteći i na strašnom mestu burek pojesti, sa sve jogurtom, masnom ‘artijom i čačkalicom pride! Mene živu ufatiti mogu samo za zgodno dupence a i to isključivo ako im dopustim! Srbija se pokoriti neće, rođene mi crvene izolir-trake i razgaženih opanaka!
- Ti nemaš opanke, to danas spada u kategoriju skupe robe a nas vazda ćera oskudacija, zato i nosiš te slovenačke cokule. Daj, opusti se, ba, diši onaj uđaji jogički dah što vas je Nela na trajbalu učila onomad, i uzmi ovaj keks, evo vidiš šta piše ovde, Tutku, to je dobro za živce…
- Neću da dišem uđaji, kad tako dišem šištim kao kit kad ispliva na površinu, slučajno proguta nosoroga pa se zagrcne i krene da štuca! I neću da se opustim, ako se opustim onda neću moći da bijem goveda! I skloni mi taj keks s očiju, to prave Muslimani, a oni su nas u davna vremena pet vekova tlačili i onda izmakli guzicu pa sad moramo sami sebe na kuluk da teramo a nemamo pošteno ni koga sa strane okriviti za sve belaje koji nas zadese usput!
- Pa kakve veze ima ako su Muslimani, oni prave super baklave, tulumbe i ostale đakonije, šta su ti oni sad Bogu zgrešili…
- Oni su krivi za sve! Jeste, Turci! A bilo nam je tako lepo za vreme Otomanskog carstva, ono, jeste da smo radili onomad k’o i sad, plaćali danak u krvi i kulučili po ceo dan za tuđ račun al’ smo makar živeli k’o ljudi i imali smo nekog drugog da nam normu propisuje, uzima meru i preko mere, pa smo mogli da kao sav normalan svet na tuđina kukamo kad god nam se tako nadigne, i da o proleću sitne i malo veće ustanke i bune organizujemo, rekreacije radi! Znaš kol’ko nam je bio bolji zdravstveni karton na nivou države, ništa masno, ništa holesterol, ništa džankfud, sve se to potroši urlanjem, jurišanjem i izvikivanjem motivacionih parola! A sad – sad nemaš koga pošteno ni okriviti za zlu kob koja nam je zemlji guzicu zaokupila, janjičari, dahije i age otišli na snimanja i iselili svoj kapital na manje komplikovane i trusne lokacije bez spontanih klizišta i nerešenih sanitarnih čvorova kad im je dosadilo da se sa Srbljima akaju, naglavljuju i natežu! Sad taj turski bašibozluk možemo da gledamo samo na TV-u, u serijama u 157689 nastavaka, eventualno ako stigne kakva oskudna investicija u ime starih, dobrih vremena, onako, čisto kurtoazije radi, da nas podsete kako nam je dobro bilo za nji’ovog veka i režima! Znaš kad će Evropa u nas da uloži onol’ko vremena, strpljenja i živaca k’o što su nekad oni? Nikad! ‘De mi je izolir-traka, suncemupoljubim, bila je ovde još od onog incidenta sa gumenim bombonama pre tri dana, a sad k’o u zemlju da je propala!
- Aedobro, pametniji popušta, dakle, u pravu si. Nego, ko te tako izbacio iz koloseka Mali Mokri Lug-Grdelička klisura pa opet mlatiš pesnicama o zid iznajmljene nam gajbe kao da si na večitom derbiju? Jel nešto vezano za posao, besparicu, ljubavne probleme ili su posredi neki sasvim novi momenti…?
- Sve po malo! Vi’š ovako, prvo se vratim u kanc a da pravo onaj virus nisam ni odbolovala pa krenu tamo da me jašu regularno, k’o u onog žuto-ljubičastog magarca na vrteški u luna-parku, kao da sam zapravo pošteno plaćena da radim umesto što dobijam džeparac kao prosečan beogradski trećak, a i to redovno sa zakašnjenjem od dvenedeljecrticatrimeseca, ako je sve normalno i po propisu! To bi još i bilo podnošljivo, ono, klasika, živ čovek se na sve navikne, pa i da ga tretiraju kao govedo, da mi u međuvremenu, dok tako siroma’ rmbačim i uporedo iskašljavam bronhije na škrge, ne stigne još i šes’ tema za onaj naš vajni sajt preko bare. A svaka tema budibogsnama kakva je, neka profi maska za ronjenje s kamerom nasred čelenke, pa neki smartvoč koji sve sam radi, meri pritisak, puls, potrošene kalorije i nadmorsku visinu, samo još što ne usisava po kući, i tamo neka super-ultra-giga-mega svestrana eksterna baterija što može i kola da upali ako ti akumulator presisa, pa pametni kofer što se sam zaključava, meri prtljagu i šalje ti direktan sms u slučaju krađe bagaža, a sve to na dugme, tipku i lagani dodir! To sve kao treba da sročim da zvuči kao ultra-neophodno priključenije za svako pošteno domaćinstvo, to, i neki tamo pozlaćeni tricikl s glomaznim gumama koji služi za redovno nabijanje kompleksa ostatku slabo opremljenog muškog roda koji naginje instrumentalnoj kompenzaciji anatomskih nedostataka, a povremeno može da pripomogne pri tegljenju surferskih dasaka po peščanim plažama i snežnim uzbrdicama – iako ne znam zašto bi iko kilavio dasku za surf na zavejanu padinu, al’ dobro, ima nas svakakvih, veži konja gde gazda kaže i zviždući američku himnu onako usput, za zlu ne trebalo… Jer fakat, najvažnije je da svaki tekst iz tog tvog kopirajterskog pera bude pitak, plitak i da prodaje robu, a to šta će vama polovno avionsko krilo iz Drugog Svetskog Rata, neiskorišćena antikvarna džebana iz Jermenije i prokriumčareni kvarcni škriljci s Obale Slonovače, i da li vam je takvo što koT_kuće uopšte potrebno, to nije bitno, samo vi to, blago nama, kupite u roku od odmah pa ćete već videti posle kako ćete s tim i kudeN ćete da ga turite, jer je regularna cena, eto, trenutno vansezonski snižena pa je ekstra povoljno, a što je povoljno, to je milo i bogu, i preCedniku, i naciji američkoj!
- Vala, šta si sve za ovih godinu dana pisala za te tvoje, kamere od dvaesčetvorokaratnog zlata što nisu za fotkanje nego za gledanje, ne d'o bog zrnce prašine na nji’ da padne, o'ma’ se izgrebu, pa one bicikle s oversajzd gumenim platformama za vožnju po vodi, k'o Isus na pedalini, d'oprostigospod, ili ona blindirana vozila za tajkune sa ugrađenim Play Station-om, home cinema i sedištima presvučenim nojevim perjem, krznom nerca i aligatorskom kožom, pa one silne prestižne telefone s maskom od platine i kristala (jer nije fora u funkciji nego u ceni, d'izgleda umesto da radi, što bi rekli ljudi), i te deluks apartmane sa sve pripadajućim spa i wellness prostorijama na obodu obližnjeg vodopada na koralJem ostrvima u sred Pacifika štonoih onomad bejaše kupio Malron Brando, te onda one betonske blokove na naduvavanje što valja da ih imaš u rezervi za nedajbože situacije, tajfune, cunamije, i sve te vaše ostale moderne gluposti, ovaj luksuzne proizvode i usluge… Ma, samo ti piši, blago meni, lako ćemo mi posle s parama kad ih ti zaradiš od tih tvojih tekstova o gedžetima iz rubrike neverovali ili da.
- Ne prekidaj me! Nećemo te pare da trošimo, nego ćemo u čarapu da ih turimo, da čuvamo za crne dane i svetlu budućnost koja samo na nas čeka tamo iz nekog nedefinisanog ćoška. Nego, gde sam stala… A da, i krenem ja tako da radim te teme, kad eto ti šefice, kaže, plata će opet da kasni, i to bar dva meseca, ako i tad legne, tj. ako nam ne ugase firmu, ali mi ima da radimo ojhaha koliko, molim lepo jer eto, tek što su prošli izbori, vlada sveže sočinjena, tek 100 dana u mandatu pa se još nisu dovoljno nakrali sira iz budžeta, plus te grozne poplave, klizišta, haosi i oni bezbožnički, gospodipomiluj, falusni objekti nasred Beograda na vodi, kao šatro tornjevi, projekti, strane investicije i ostale pi*** materine. Nemaš kud, sedi, radi. Radim ja tako, malo ovo za sajt, malo ono za posao, malo pluća cepam, s vremena na vreme dobacim gospodi i gospodičnama kolezama po koji biser naših političara koji su novinari marljivo utefterili od reči do reči, poput one izjave iz Ministarstva prostornog planiranja da groblja treba da se prave tako da budu ne samo za mrtve nego i za žive, eto, malo da se nasmejemo i dušu da si razgalimo tako, usputno… Kad ono, tapatapatapa, eto ti šefice, nadnela se nad moj monitor s leđa kao suri or’o pa sve trepće i cima glavom ulevo. Štatijeto, pita ona mene, i ja joj lepo oduzvratim, paradimviditevaljda, kad ona skoči, obruši se na mene k’o gepard na gazelu iz zatrke, ne, još žešće, k’o veseli Dinkić, Krkobabić pokojmuduši i đetić Đelić na jednu ministarsku fotelju u onoj dečijoj igri muzičke stolice, pa kad krete da štrika kao haubica, ahaharadištonisuvestijaveslanisamsisala, a ja, šta ću, opet iskreno, panisuvestialijaradim, a ona će na to jošilažešsramtebilo, kad ti pade i meni mrak na oči pa zalajah, panisuvestialijesvejednoposao, uhvatih vazduh pa nastavih janikadnelažemznatezatosamitugdejesamuhonorarnomstatusuvećčet’irgodine, pa dodadoh, zaovomeboljeiredovnijeplaćajunegoovde, i još štucnuh i završih, aosimtogatrenutnosamnapauziištamimožešsadbwahaha! Zaćuta ona, povuče se, gunđajući, doduše, ali uzmaknu, zaćutah i ja i uronih svom težinom u honorarne mi vesti i tekstove…
- Pa jes’ vala, vid’o sam, ti kad zarežiš iz svog groba, ostali zaćute, kanda im je odavno jasno da si blago neuračunljiva i ne prezaš od fizičkih obračuna pa neće da se izlažu riziku ako baš nije nužda, jel’ te…
- Pa naravno, i treba tako! Nego, more, bre! Elem, nastavim ti ja tako da radim, pošteno, a nešto mi se prispavaloooooo, pojam nemaš, tako bih slatko zakljovila tu, nasred tastature, kad ono ‘oćeš – stiže mejl od one prevodilačke agencije s kojom sam onomad potpisala ugovor o saradnji, traže mi opet neka bitna dokumenta i štatijaznamkakve potvrde da konkurišu na tender za projektnu dokumentaciju đavobigaznaozašta i da preje** konkurente (da im crkne krava ili makar tastatura), kad dođu tamo na tender i izvade na sto da ih mere, kvalifikacije, mislim. ‘aj’ sad, što se mora, nije teško, a i ako jeste, ko te pita… Taman ja prikačih attachment s rezervnom kopijom diplome, uverenjem o državljanstvu, izvodom iz matične knjige rođenih, ortopanom za svrhe dentalne identifikacije ponuđača i potvrdom o uredno plaćenim porezima na imovinu unazad do devedesprve, i kliknuh na ‘send’, kad ete ti nove muke – oni iz onog ogranka međunarodne firme zvone na mobilan aparat, vele, opet im treba prevod za neki tekst od danas za juče, a i vala, šta je to, desetak-dvaJes’ strana plafon, sića, to ću za par sati da spizdim, molim lepo, kešlovanaruke. Kud ću, šta ću, udri po tipkama, pare su pare, od nečeg se mora živeti čak i kad radiš na sto strana i kad plata na zvaničnom poslu kasni mesecima, makar su računi– hvala Bogu - redovni, i svoj dug državi moraš pobožno platiti inače će te u ćuzu strpati zbog utaje poreza i dugovanja za teve pretplatu i pedeve, a nećeš ni na tender moći da konkurišeš sve i da ti se tako nekad pri’oća. I tako, malo kuckam vesti, malo kopirajtujem, malo šaltam onu žalbu Poreskoj Upravi, i uz to gvirnem tu i tamo na infostud, klikdoposla i lakodposla, da mi slučajno ne promakne koji oglas za još koju šljaku, jer šta ću onda kad sve to tekuće završim pa ne budem imala ništa više da radim?! Onako usput pogledam ostale sajtove k’o ovaj naš američki i iskopam dvaJes’-triJes’ tema onako, čisto reda radi, da prežvaćem danas-sutra ako gazda aminuje pisanije o tim gedžetima. Jave mi se na pauzi koju više ni nemam i oni drugi kopirajt klijenti, ustrebuju mi pe’-šes’ tekstova o selidbama, kutijama i transportu stvari, i kako iste uspešno preživeti uz minimalne gubitke ljudstva i pokućstva - ehehe, zna se ko se po Bg selio više no ‘tice laste po kugli zemaljskoj, sve mi navrnu uspomene pred oči kako sam onomad raščupana čuvala otključan kombi na minus deset usred ciganmale, prosto ne znam da l’ da plačem ili da se smejem, taman imam o čem’ da se raspišem k’o Voldemortovi botovi o vođinim državnospasiteljskim naporima i neprospavanim supermenskim noćima… To, i kao mi prebace order za još nekih desetak tekstova o nekim kupaćim gaćama i bikinijima, ako može da ne bude sve na istu vodenicu, i do kraja nedelje da bude gotovo. Falabogu, u te modne trendove i rastegljive gaće nikad se nisam razumela, al’ šta ćeš, kad te već plaćaju po broju reči, redova, slovnih mesta i strana, što više nazovi pameti prospeš, to više kinte legne na račun, i onda udri po tipkama, budi pametna čak i ako nisi, bistri Vogue i Elle, gledaj fešn blogove, nađi tih 10-11 tema o kupaćima, stvori ih, izmisli, rodi, ma materijalizuj ih kako god znaš i umeš i sočini tekstove većma fino, nadasve produhovljeno i po engleski, da bude opeglano, nacicano i lepo onako, mekano i glatko na prvo čitanje… A to što ću posle noćima da sanjam morske torbe, razne asesoare za plažu, dvodelne i jednodelne kostime na tufnice, žirafe i štrafte, kako ih uredno slažem, pakujem i ređam na police a oni stalno padaju i zatrpavaju me iznova i iznova, dok kolega koji mi je zadao taj prokleti kupaći order šeta okolo u bikiniju i dobacuje da mi je ostalo još toliko i toliko sati, minuta i sekundi do petka, to kakve traume ostaju od kopirajta - opet se izgubih… No, nebitno, poenta je da to kakvi stresovi i posledice nastanu usled tolike količine plitkoumnih tekstova postaje sve manje i manje bitno što kurs dinara sve više i više pada… Sve u svemu, radim ja tako, sve što dofatim, bitno da je raznovrsno, i da ima posla, ajme meni kukavnoj, a dan se oteg’o, nikad duži bio nije, kao da sam iz ponedeljka preskočila u utorak, pa u sredu i tako redom vezano, bez nasušnih trenutaka pauze i odmora za poštenu nadničarsku raju…
- I onda, šta je bilo? Ovo što mi dosad napriča je odavno postalo standardno, ne vidim za koj’ moj si ljuta, tebi tako svaki dan izgleda u poslednjih pe’-šes’ meseci.
- Pa jeste, falabogu! Ja imam problem – a i ako ga nemam, ima da ga steknem čim trepneš, iskopaću ga već odnekud k’o krtica, pa ću onda da ga zasadim u saksiju i napravim 158 pelcera do prekosutra, nek’ se nađe za crne dane bez problema, čisto da mi ne bude dosadno! Ovo regularno i đene-đene, s tim se natežem k’o pile s tim prokletim kupaćim gaćama, pa preživim nekako, al’ vidiš, tu dolazi obrt – šeficinoj kevi naprasno pozli pa bude prisiljena da momentalno uzme bolovanje do daljnjeg – šefica, ne njena keva, ta je već odavno u penziji s obe noge, a bogme, i jednom od njih u grobu ako mene pitaš. Tako nesrećnom igrom slučaja meni pripadne štafeta da menjam šefa ženskog roda u redakciji, tj. da sastavljam nedeljni raspored, kuvam kafu, vršim monitoring prisustva na poslu i sprovodim disciplinu rada, štampam šta već treba kad ustreba i zalivam cveće, a uz to radim sve k’o i dosad jer sam i dalje samo običan prevodilac! Jel ti misliš da ja jedna ‘vako sitna i dinamitna mogu da postignem sve to odjednom i da uz sve to ostanem normalna?! A ni to ne bi bio problem, sve, sve, al’ ‘de da zalivam cveće, ‘lebtipoljubimmekani, kad ću onda stići da ispoštujem svoj svakodnevni dvoipominutni štrajk u znak protesta zbog kašnjenja plate, najavljene privatizacije, pošasti kapitalističkog sistema, blentavog konzumeristički nastrojenog društva, globalnog zagađenja i klimatskoh promena zbog kojih će sirote bele mede da ostanu bez svojih udobnih glečernih domova k'o ona raja u poplavama proletos?!? I da stvar bude još gora, dvojica kolega iz foto-servisa baš nađu da se u svom tom mom privatnom i državnom bizMis haosu potuku nasred hodnika, mo’š misliti divote! Al’ to još nije najgore – sram da ih bude, stignu oni još i da završe tu svoju makljažu pre nego zaglavim na vrata napolje, pa mi sav taj poslovno-indukovani naboj ostane tako da visi u vazduhu neartikulisan k’o dečija slina, umesto lepo da podvrnem rukave, onako svojski ošajdarim nekog po njušci i odsparingujem malo, kroše, aperkat, direkt, Hajnrihov zahvat, malo da me presing mine, ej, sudbino kleta…
- Pa, stvarno, mislim….
- E, al’ nije to sve: na sav taj belaj, opsetim se da treba da još jednom pregledam onaj prevod o Gausovim piramidama i Dijahleovim principima, sunceimnjihovomatematičko, i da čim pre odem na pijac po salatu, paradajz, duvan i još neke gluposti, dok još ima šta da se probere s tezgi kod onih mojih prekupaca, ostale ne gotivim, mnogo se, bre, deru i leleču dok privlače lokalne investitore u formi bakutanera s cegerima i dekica s onim malim mađarskim brcima. I da, ne smem nikako da zaboravim da danas skoknem do banke da poplaćam tazepristigle račune za struju i net – šta ako nas isključe s mreže pa mi sav taj bizMis trud ode u propas’?! Usput ću i da inhaliram koju pljugicu s nogu za zdravlje, i posle da onom startapu pošaljem raspored dostupnosti za prekucavanje tekstova na nji’ovoj transkript aplikaciji u toku sledeće nedelje, a i red bi bio da raji iz ofisa napravim tabele za učinak, sve smo potrošili u kancu, a šefica nije tu pa mi i taj radni zadatak potpada pod nadležnos’… A u glavi mi samo odjekuje, zamisli kako je sad lepo na Karibima, zamisli bikinije i šarene kupaćegaćne dezene, zamisli zalazak sunca na ležaljci ispod razgranatih palmi, zamisli debela ‘ladovina ispresecana tek ponekim stidljivim zračkom sunca koje tone u morske dubine na horizontu poput kakve isklišeizirane užarene lopte… Zamisli prezrele kokose, ananase i hlebno voće kako se smeše sa palminih grana - nema veze što ananas raste u zemlji, za ovu svečanu karipsku priliku može i na palmu da se obesi, onako ambijenta radi - zamisli psihodelični koktelčić sa suncobranom i limunovom korom u jednoj i ‘artijanu lepezu vedrih, poletnih boja u drugoj ruci, oseti kako talasi nežno zapljuskuju plažu, lagani morski lahor pirka i miriše k’o duša nebeska, a odnekud dopire i blagi miris zagorele kafe, nisam znala da i na Karibima kuvaju ovu našu tj. tursku kahvu, vi’š ti, Medo moj, kako je svet mali, ijuuuuuuuu, iskipe mi džezva skroz, ode sva kafena pena po papirima, vestima, rasporedu, usebeovima i učinbenim spiskovima! I tako, ceo dan, levo-desno, kuckam li, kuckam k’o Fanđo kad uleti u krivinu trkačke staze u lijepome Monaku, povremeno kuvam kafu, zalijem nam redakcijsku palmicu zvanu Draganče ne bi li izrasla k’o ta karipska, i srdačno psujem u sebi i truli kapitalizam i novu vlas’, i inflaciju, i investicije, i privatizaciju, i specifikacije za pametnu elektroniku, i sporu konekciju u državnom nam preduzećetu, i razdžiguljibuljeni monitor od kog ozrikaveh, i kancelarijsku palmu, sve mi, bre, više na nos izašlo! A sve njih – i kolege s šljivama na oku, i šeficu, i onu vlasnicu prevodilačke agencije, i gazdu sa sajta nam, i ove strendžere iz firme s tom žalbom, i prve, druge, pete, stote klijente, i taj startap prokleti, pa čak i palmu Dragančeta – sve njih kolektivno zabole qrtz za to što u mojoj omiljenoj pekari već treći dan ne mogu da stignem na red za kasu pre nego što im ponestane tamnog đevreka koji se već četir’ dana uzastopno traži mom izmučenom i izmrcvarenom organizmu u rekonvalescenciji! Misliš ti da je njih briga što mi telu akutno fali tih tamnođevrečnih minerala i kiselina, a? Zabole njih dupe!!!
- Oprosti Bože, al’ tebi neko ovce da poveri da ih pričuvaš pola sata, i na to bi kukala! Šta se buniš, znaš kako kaže naš narod, dobro je dok ima posla! I osim toga, ko ti je kriv što ne mož’ da se zadovoljiš jednom šljakom k’o sav normalan svet, nego obavezno sebi natovariš na grbaču minimum četiri paralelna posla i povremene honorarne prevodilačke-crtica-lektorske-povlaka-kopirajting gaže, tek da ne znaš ‘di ti je glava a ‘di leđa gube svoje časno ime? Sedi lepo tu, ćuti i kuckaj, ko te pita da li možeš ili jok, nije život paperjasti oblak od šećerne vune pa da po ceo dan fataš zjala ležećki! Pi, sve vedro i veselo, a ja mislio, ti ljuta zbog nekog novog poslovnog momenta, kad ono klasika, k’o i svaki drugi dan u tom tvom nazovi-životu…
- Šaebilosad?! Ko te dir’o, OPET?
- Pa svi redom i preko_reda! Ovogamikrsta, ima opet da kupim dinamit, dignem sve u vazduh, pa da bidne veselo u pi**u materinu!
- ‘aj’ ispočetka. Smiri se, polako. Diši, broj do stodvaespethiljadaosamstopedes’dva, pa onda lepo natenane rekni ko te sad iznervir’o.
- Već godinama ne mogu da dišem zbog hronične upale sinusa, to dobro znaš! A ne mogu ni da brojim do stodvaespethiljadaosamstopedes’dva zbog jer sam filolog a nas su učili da brojimo samo do ‘iljaduosamstočetr’esdevet! ‘Di sam ostavila štapine i izolir-traku prošli put, materimnjihovu, lepo sam ih stavila ovde, za svaki slučaj, da se nađe kad mi opet dignu pritisak, kao antibiotik i mera preventive…
- Aman, dokle ćeš više da rešavaš svaki problem pesnicama, odgrizanjem glava i sirovom silom? Daj mu ga malo po diplomatiji, ono, lepa reč i gvozdena vrata otvara, politika za početnike, ministre spoljnih poslova i ostale gluponje, pregovaranje, dogovori, konstruktivni dijalozi, te fore… Bre, tek što nismo unišli u Evropsku Uniju, oni ne vole siledžije, zbog tebe takve goropadne će nam uskratiti člansku kartu! Ima da vidiš šta je muka ako se sazna ko je kriv za sve pa se digne ostatak raje na tebe, pojure te, ufate, uvežu, metnu na lomaču i podlože ti vatricu pod tabanima k’o navijači za prvi maj u Košutnjaku!
- Mi u tu Uniju unići nećemo nikad, čak ni kad svi ostali odatle izmaknu dupe, pokupe svoje pinklice i autostopom zapale za svetlu budućnos’, prečicom preko Buđanovaca! Posle ovol’ko rundi pregovora i prijateljskih dijaloga, ispunjenog celog džaka uslova i potpisanih sporazuma o pridruživanju, čak i pored svog tog monitoringa i silnog skrininga, mi i dalje nikud stigli nismo! A osim toga, sve i da se raji pored sve ove naše bede i jada stvarno pri’oća da me skembaju zbog ometanja socijalnog progresa i privrednog razvoja, nemaš frke, pobratime - dostavili su mi metlu sa servisa, sad sam opet kadra stići i uteći i na strašnom mestu burek pojesti, sa sve jogurtom, masnom ‘artijom i čačkalicom pride! Mene živu ufatiti mogu samo za zgodno dupence a i to isključivo ako im dopustim! Srbija se pokoriti neće, rođene mi crvene izolir-trake i razgaženih opanaka!
- Ti nemaš opanke, to danas spada u kategoriju skupe robe a nas vazda ćera oskudacija, zato i nosiš te slovenačke cokule. Daj, opusti se, ba, diši onaj uđaji jogički dah što vas je Nela na trajbalu učila onomad, i uzmi ovaj keks, evo vidiš šta piše ovde, Tutku, to je dobro za živce…
- Neću da dišem uđaji, kad tako dišem šištim kao kit kad ispliva na površinu, slučajno proguta nosoroga pa se zagrcne i krene da štuca! I neću da se opustim, ako se opustim onda neću moći da bijem goveda! I skloni mi taj keks s očiju, to prave Muslimani, a oni su nas u davna vremena pet vekova tlačili i onda izmakli guzicu pa sad moramo sami sebe na kuluk da teramo a nemamo pošteno ni koga sa strane okriviti za sve belaje koji nas zadese usput!
- Pa kakve veze ima ako su Muslimani, oni prave super baklave, tulumbe i ostale đakonije, šta su ti oni sad Bogu zgrešili…
- Oni su krivi za sve! Jeste, Turci! A bilo nam je tako lepo za vreme Otomanskog carstva, ono, jeste da smo radili onomad k’o i sad, plaćali danak u krvi i kulučili po ceo dan za tuđ račun al’ smo makar živeli k’o ljudi i imali smo nekog drugog da nam normu propisuje, uzima meru i preko mere, pa smo mogli da kao sav normalan svet na tuđina kukamo kad god nam se tako nadigne, i da o proleću sitne i malo veće ustanke i bune organizujemo, rekreacije radi! Znaš kol’ko nam je bio bolji zdravstveni karton na nivou države, ništa masno, ništa holesterol, ništa džankfud, sve se to potroši urlanjem, jurišanjem i izvikivanjem motivacionih parola! A sad – sad nemaš koga pošteno ni okriviti za zlu kob koja nam je zemlji guzicu zaokupila, janjičari, dahije i age otišli na snimanja i iselili svoj kapital na manje komplikovane i trusne lokacije bez spontanih klizišta i nerešenih sanitarnih čvorova kad im je dosadilo da se sa Srbljima akaju, naglavljuju i natežu! Sad taj turski bašibozluk možemo da gledamo samo na TV-u, u serijama u 157689 nastavaka, eventualno ako stigne kakva oskudna investicija u ime starih, dobrih vremena, onako, čisto kurtoazije radi, da nas podsete kako nam je dobro bilo za nji’ovog veka i režima! Znaš kad će Evropa u nas da uloži onol’ko vremena, strpljenja i živaca k’o što su nekad oni? Nikad! ‘De mi je izolir-traka, suncemupoljubim, bila je ovde još od onog incidenta sa gumenim bombonama pre tri dana, a sad k’o u zemlju da je propala!
- Aedobro, pametniji popušta, dakle, u pravu si. Nego, ko te tako izbacio iz koloseka Mali Mokri Lug-Grdelička klisura pa opet mlatiš pesnicama o zid iznajmljene nam gajbe kao da si na večitom derbiju? Jel nešto vezano za posao, besparicu, ljubavne probleme ili su posredi neki sasvim novi momenti…?
- Sve po malo! Vi’š ovako, prvo se vratim u kanc a da pravo onaj virus nisam ni odbolovala pa krenu tamo da me jašu regularno, k’o u onog žuto-ljubičastog magarca na vrteški u luna-parku, kao da sam zapravo pošteno plaćena da radim umesto što dobijam džeparac kao prosečan beogradski trećak, a i to redovno sa zakašnjenjem od dvenedeljecrticatrimeseca, ako je sve normalno i po propisu! To bi još i bilo podnošljivo, ono, klasika, živ čovek se na sve navikne, pa i da ga tretiraju kao govedo, da mi u međuvremenu, dok tako siroma’ rmbačim i uporedo iskašljavam bronhije na škrge, ne stigne još i šes’ tema za onaj naš vajni sajt preko bare. A svaka tema budibogsnama kakva je, neka profi maska za ronjenje s kamerom nasred čelenke, pa neki smartvoč koji sve sam radi, meri pritisak, puls, potrošene kalorije i nadmorsku visinu, samo još što ne usisava po kući, i tamo neka super-ultra-giga-mega svestrana eksterna baterija što može i kola da upali ako ti akumulator presisa, pa pametni kofer što se sam zaključava, meri prtljagu i šalje ti direktan sms u slučaju krađe bagaža, a sve to na dugme, tipku i lagani dodir! To sve kao treba da sročim da zvuči kao ultra-neophodno priključenije za svako pošteno domaćinstvo, to, i neki tamo pozlaćeni tricikl s glomaznim gumama koji služi za redovno nabijanje kompleksa ostatku slabo opremljenog muškog roda koji naginje instrumentalnoj kompenzaciji anatomskih nedostataka, a povremeno može da pripomogne pri tegljenju surferskih dasaka po peščanim plažama i snežnim uzbrdicama – iako ne znam zašto bi iko kilavio dasku za surf na zavejanu padinu, al’ dobro, ima nas svakakvih, veži konja gde gazda kaže i zviždući američku himnu onako usput, za zlu ne trebalo… Jer fakat, najvažnije je da svaki tekst iz tog tvog kopirajterskog pera bude pitak, plitak i da prodaje robu, a to šta će vama polovno avionsko krilo iz Drugog Svetskog Rata, neiskorišćena antikvarna džebana iz Jermenije i prokriumčareni kvarcni škriljci s Obale Slonovače, i da li vam je takvo što koT_kuće uopšte potrebno, to nije bitno, samo vi to, blago nama, kupite u roku od odmah pa ćete već videti posle kako ćete s tim i kudeN ćete da ga turite, jer je regularna cena, eto, trenutno vansezonski snižena pa je ekstra povoljno, a što je povoljno, to je milo i bogu, i preCedniku, i naciji američkoj!
- Vala, šta si sve za ovih godinu dana pisala za te tvoje, kamere od dvaesčetvorokaratnog zlata što nisu za fotkanje nego za gledanje, ne d'o bog zrnce prašine na nji’ da padne, o'ma’ se izgrebu, pa one bicikle s oversajzd gumenim platformama za vožnju po vodi, k'o Isus na pedalini, d'oprostigospod, ili ona blindirana vozila za tajkune sa ugrađenim Play Station-om, home cinema i sedištima presvučenim nojevim perjem, krznom nerca i aligatorskom kožom, pa one silne prestižne telefone s maskom od platine i kristala (jer nije fora u funkciji nego u ceni, d'izgleda umesto da radi, što bi rekli ljudi), i te deluks apartmane sa sve pripadajućim spa i wellness prostorijama na obodu obližnjeg vodopada na koralJem ostrvima u sred Pacifika štonoih onomad bejaše kupio Malron Brando, te onda one betonske blokove na naduvavanje što valja da ih imaš u rezervi za nedajbože situacije, tajfune, cunamije, i sve te vaše ostale moderne gluposti, ovaj luksuzne proizvode i usluge… Ma, samo ti piši, blago meni, lako ćemo mi posle s parama kad ih ti zaradiš od tih tvojih tekstova o gedžetima iz rubrike neverovali ili da.
- Ne prekidaj me! Nećemo te pare da trošimo, nego ćemo u čarapu da ih turimo, da čuvamo za crne dane i svetlu budućnost koja samo na nas čeka tamo iz nekog nedefinisanog ćoška. Nego, gde sam stala… A da, i krenem ja tako da radim te teme, kad eto ti šefice, kaže, plata će opet da kasni, i to bar dva meseca, ako i tad legne, tj. ako nam ne ugase firmu, ali mi ima da radimo ojhaha koliko, molim lepo jer eto, tek što su prošli izbori, vlada sveže sočinjena, tek 100 dana u mandatu pa se još nisu dovoljno nakrali sira iz budžeta, plus te grozne poplave, klizišta, haosi i oni bezbožnički, gospodipomiluj, falusni objekti nasred Beograda na vodi, kao šatro tornjevi, projekti, strane investicije i ostale pi*** materine. Nemaš kud, sedi, radi. Radim ja tako, malo ovo za sajt, malo ono za posao, malo pluća cepam, s vremena na vreme dobacim gospodi i gospodičnama kolezama po koji biser naših političara koji su novinari marljivo utefterili od reči do reči, poput one izjave iz Ministarstva prostornog planiranja da groblja treba da se prave tako da budu ne samo za mrtve nego i za žive, eto, malo da se nasmejemo i dušu da si razgalimo tako, usputno… Kad ono, tapatapatapa, eto ti šefice, nadnela se nad moj monitor s leđa kao suri or’o pa sve trepće i cima glavom ulevo. Štatijeto, pita ona mene, i ja joj lepo oduzvratim, paradimviditevaljda, kad ona skoči, obruši se na mene k’o gepard na gazelu iz zatrke, ne, još žešće, k’o veseli Dinkić, Krkobabić pokojmuduši i đetić Đelić na jednu ministarsku fotelju u onoj dečijoj igri muzičke stolice, pa kad krete da štrika kao haubica, ahaharadištonisuvestijaveslanisamsisala, a ja, šta ću, opet iskreno, panisuvestialijaradim, a ona će na to jošilažešsramtebilo, kad ti pade i meni mrak na oči pa zalajah, panisuvestialijesvejednoposao, uhvatih vazduh pa nastavih janikadnelažemznatezatosamitugdejesamuhonorarnomstatusuvećčet’irgodine, pa dodadoh, zaovomeboljeiredovnijeplaćajunegoovde, i još štucnuh i završih, aosimtogatrenutnosamnapauziištamimožešsadbwahaha! Zaćuta ona, povuče se, gunđajući, doduše, ali uzmaknu, zaćutah i ja i uronih svom težinom u honorarne mi vesti i tekstove…
- Pa jes’ vala, vid’o sam, ti kad zarežiš iz svog groba, ostali zaćute, kanda im je odavno jasno da si blago neuračunljiva i ne prezaš od fizičkih obračuna pa neće da se izlažu riziku ako baš nije nužda, jel’ te…
- Pa naravno, i treba tako! Nego, more, bre! Elem, nastavim ti ja tako da radim, pošteno, a nešto mi se prispavaloooooo, pojam nemaš, tako bih slatko zakljovila tu, nasred tastature, kad ono ‘oćeš – stiže mejl od one prevodilačke agencije s kojom sam onomad potpisala ugovor o saradnji, traže mi opet neka bitna dokumenta i štatijaznamkakve potvrde da konkurišu na tender za projektnu dokumentaciju đavobigaznaozašta i da preje** konkurente (da im crkne krava ili makar tastatura), kad dođu tamo na tender i izvade na sto da ih mere, kvalifikacije, mislim. ‘aj’ sad, što se mora, nije teško, a i ako jeste, ko te pita… Taman ja prikačih attachment s rezervnom kopijom diplome, uverenjem o državljanstvu, izvodom iz matične knjige rođenih, ortopanom za svrhe dentalne identifikacije ponuđača i potvrdom o uredno plaćenim porezima na imovinu unazad do devedesprve, i kliknuh na ‘send’, kad ete ti nove muke – oni iz onog ogranka međunarodne firme zvone na mobilan aparat, vele, opet im treba prevod za neki tekst od danas za juče, a i vala, šta je to, desetak-dvaJes’ strana plafon, sića, to ću za par sati da spizdim, molim lepo, kešlovanaruke. Kud ću, šta ću, udri po tipkama, pare su pare, od nečeg se mora živeti čak i kad radiš na sto strana i kad plata na zvaničnom poslu kasni mesecima, makar su računi– hvala Bogu - redovni, i svoj dug državi moraš pobožno platiti inače će te u ćuzu strpati zbog utaje poreza i dugovanja za teve pretplatu i pedeve, a nećeš ni na tender moći da konkurišeš sve i da ti se tako nekad pri’oća. I tako, malo kuckam vesti, malo kopirajtujem, malo šaltam onu žalbu Poreskoj Upravi, i uz to gvirnem tu i tamo na infostud, klikdoposla i lakodposla, da mi slučajno ne promakne koji oglas za još koju šljaku, jer šta ću onda kad sve to tekuće završim pa ne budem imala ništa više da radim?! Onako usput pogledam ostale sajtove k’o ovaj naš američki i iskopam dvaJes’-triJes’ tema onako, čisto reda radi, da prežvaćem danas-sutra ako gazda aminuje pisanije o tim gedžetima. Jave mi se na pauzi koju više ni nemam i oni drugi kopirajt klijenti, ustrebuju mi pe’-šes’ tekstova o selidbama, kutijama i transportu stvari, i kako iste uspešno preživeti uz minimalne gubitke ljudstva i pokućstva - ehehe, zna se ko se po Bg selio više no ‘tice laste po kugli zemaljskoj, sve mi navrnu uspomene pred oči kako sam onomad raščupana čuvala otključan kombi na minus deset usred ciganmale, prosto ne znam da l’ da plačem ili da se smejem, taman imam o čem’ da se raspišem k’o Voldemortovi botovi o vođinim državnospasiteljskim naporima i neprospavanim supermenskim noćima… To, i kao mi prebace order za još nekih desetak tekstova o nekim kupaćim gaćama i bikinijima, ako može da ne bude sve na istu vodenicu, i do kraja nedelje da bude gotovo. Falabogu, u te modne trendove i rastegljive gaće nikad se nisam razumela, al’ šta ćeš, kad te već plaćaju po broju reči, redova, slovnih mesta i strana, što više nazovi pameti prospeš, to više kinte legne na račun, i onda udri po tipkama, budi pametna čak i ako nisi, bistri Vogue i Elle, gledaj fešn blogove, nađi tih 10-11 tema o kupaćima, stvori ih, izmisli, rodi, ma materijalizuj ih kako god znaš i umeš i sočini tekstove većma fino, nadasve produhovljeno i po engleski, da bude opeglano, nacicano i lepo onako, mekano i glatko na prvo čitanje… A to što ću posle noćima da sanjam morske torbe, razne asesoare za plažu, dvodelne i jednodelne kostime na tufnice, žirafe i štrafte, kako ih uredno slažem, pakujem i ređam na police a oni stalno padaju i zatrpavaju me iznova i iznova, dok kolega koji mi je zadao taj prokleti kupaći order šeta okolo u bikiniju i dobacuje da mi je ostalo još toliko i toliko sati, minuta i sekundi do petka, to kakve traume ostaju od kopirajta - opet se izgubih… No, nebitno, poenta je da to kakvi stresovi i posledice nastanu usled tolike količine plitkoumnih tekstova postaje sve manje i manje bitno što kurs dinara sve više i više pada… Sve u svemu, radim ja tako, sve što dofatim, bitno da je raznovrsno, i da ima posla, ajme meni kukavnoj, a dan se oteg’o, nikad duži bio nije, kao da sam iz ponedeljka preskočila u utorak, pa u sredu i tako redom vezano, bez nasušnih trenutaka pauze i odmora za poštenu nadničarsku raju…
- I onda, šta je bilo? Ovo što mi dosad napriča je odavno postalo standardno, ne vidim za koj’ moj si ljuta, tebi tako svaki dan izgleda u poslednjih pe’-šes’ meseci.
- Pa jeste, falabogu! Ja imam problem – a i ako ga nemam, ima da ga steknem čim trepneš, iskopaću ga već odnekud k’o krtica, pa ću onda da ga zasadim u saksiju i napravim 158 pelcera do prekosutra, nek’ se nađe za crne dane bez problema, čisto da mi ne bude dosadno! Ovo regularno i đene-đene, s tim se natežem k’o pile s tim prokletim kupaćim gaćama, pa preživim nekako, al’ vidiš, tu dolazi obrt – šeficinoj kevi naprasno pozli pa bude prisiljena da momentalno uzme bolovanje do daljnjeg – šefica, ne njena keva, ta je već odavno u penziji s obe noge, a bogme, i jednom od njih u grobu ako mene pitaš. Tako nesrećnom igrom slučaja meni pripadne štafeta da menjam šefa ženskog roda u redakciji, tj. da sastavljam nedeljni raspored, kuvam kafu, vršim monitoring prisustva na poslu i sprovodim disciplinu rada, štampam šta već treba kad ustreba i zalivam cveće, a uz to radim sve k’o i dosad jer sam i dalje samo običan prevodilac! Jel ti misliš da ja jedna ‘vako sitna i dinamitna mogu da postignem sve to odjednom i da uz sve to ostanem normalna?! A ni to ne bi bio problem, sve, sve, al’ ‘de da zalivam cveće, ‘lebtipoljubimmekani, kad ću onda stići da ispoštujem svoj svakodnevni dvoipominutni štrajk u znak protesta zbog kašnjenja plate, najavljene privatizacije, pošasti kapitalističkog sistema, blentavog konzumeristički nastrojenog društva, globalnog zagađenja i klimatskoh promena zbog kojih će sirote bele mede da ostanu bez svojih udobnih glečernih domova k'o ona raja u poplavama proletos?!? I da stvar bude još gora, dvojica kolega iz foto-servisa baš nađu da se u svom tom mom privatnom i državnom bizMis haosu potuku nasred hodnika, mo’š misliti divote! Al’ to još nije najgore – sram da ih bude, stignu oni još i da završe tu svoju makljažu pre nego zaglavim na vrata napolje, pa mi sav taj poslovno-indukovani naboj ostane tako da visi u vazduhu neartikulisan k’o dečija slina, umesto lepo da podvrnem rukave, onako svojski ošajdarim nekog po njušci i odsparingujem malo, kroše, aperkat, direkt, Hajnrihov zahvat, malo da me presing mine, ej, sudbino kleta…
- Pa, stvarno, mislim….
- E, al’ nije to sve: na sav taj belaj, opsetim se da treba da još jednom pregledam onaj prevod o Gausovim piramidama i Dijahleovim principima, sunceimnjihovomatematičko, i da čim pre odem na pijac po salatu, paradajz, duvan i još neke gluposti, dok još ima šta da se probere s tezgi kod onih mojih prekupaca, ostale ne gotivim, mnogo se, bre, deru i leleču dok privlače lokalne investitore u formi bakutanera s cegerima i dekica s onim malim mađarskim brcima. I da, ne smem nikako da zaboravim da danas skoknem do banke da poplaćam tazepristigle račune za struju i net – šta ako nas isključe s mreže pa mi sav taj bizMis trud ode u propas’?! Usput ću i da inhaliram koju pljugicu s nogu za zdravlje, i posle da onom startapu pošaljem raspored dostupnosti za prekucavanje tekstova na nji’ovoj transkript aplikaciji u toku sledeće nedelje, a i red bi bio da raji iz ofisa napravim tabele za učinak, sve smo potrošili u kancu, a šefica nije tu pa mi i taj radni zadatak potpada pod nadležnos’… A u glavi mi samo odjekuje, zamisli kako je sad lepo na Karibima, zamisli bikinije i šarene kupaćegaćne dezene, zamisli zalazak sunca na ležaljci ispod razgranatih palmi, zamisli debela ‘ladovina ispresecana tek ponekim stidljivim zračkom sunca koje tone u morske dubine na horizontu poput kakve isklišeizirane užarene lopte… Zamisli prezrele kokose, ananase i hlebno voće kako se smeše sa palminih grana - nema veze što ananas raste u zemlji, za ovu svečanu karipsku priliku može i na palmu da se obesi, onako ambijenta radi - zamisli psihodelični koktelčić sa suncobranom i limunovom korom u jednoj i ‘artijanu lepezu vedrih, poletnih boja u drugoj ruci, oseti kako talasi nežno zapljuskuju plažu, lagani morski lahor pirka i miriše k’o duša nebeska, a odnekud dopire i blagi miris zagorele kafe, nisam znala da i na Karibima kuvaju ovu našu tj. tursku kahvu, vi’š ti, Medo moj, kako je svet mali, ijuuuuuuuu, iskipe mi džezva skroz, ode sva kafena pena po papirima, vestima, rasporedu, usebeovima i učinbenim spiskovima! I tako, ceo dan, levo-desno, kuckam li, kuckam k’o Fanđo kad uleti u krivinu trkačke staze u lijepome Monaku, povremeno kuvam kafu, zalijem nam redakcijsku palmicu zvanu Draganče ne bi li izrasla k’o ta karipska, i srdačno psujem u sebi i truli kapitalizam i novu vlas’, i inflaciju, i investicije, i privatizaciju, i specifikacije za pametnu elektroniku, i sporu konekciju u državnom nam preduzećetu, i razdžiguljibuljeni monitor od kog ozrikaveh, i kancelarijsku palmu, sve mi, bre, više na nos izašlo! A sve njih – i kolege s šljivama na oku, i šeficu, i onu vlasnicu prevodilačke agencije, i gazdu sa sajta nam, i ove strendžere iz firme s tom žalbom, i prve, druge, pete, stote klijente, i taj startap prokleti, pa čak i palmu Dragančeta – sve njih kolektivno zabole qrtz za to što u mojoj omiljenoj pekari već treći dan ne mogu da stignem na red za kasu pre nego što im ponestane tamnog đevreka koji se već četir’ dana uzastopno traži mom izmučenom i izmrcvarenom organizmu u rekonvalescenciji! Misliš ti da je njih briga što mi telu akutno fali tih tamnođevrečnih minerala i kiselina, a? Zabole njih dupe!!!
- Oprosti Bože, al’ tebi neko ovce da poveri da ih pričuvaš pola sata, i na to bi kukala! Šta se buniš, znaš kako kaže naš narod, dobro je dok ima posla! I osim toga, ko ti je kriv što ne mož’ da se zadovoljiš jednom šljakom k’o sav normalan svet, nego obavezno sebi natovariš na grbaču minimum četiri paralelna posla i povremene honorarne prevodilačke-crtica-lektorske-povlaka-kopirajting gaže, tek da ne znaš ‘di ti je glava a ‘di leđa gube svoje časno ime? Sedi lepo tu, ćuti i kuckaj, ko te pita da li možeš ili jok, nije život paperjasti oblak od šećerne vune pa da po ceo dan fataš zjala ležećki! Pi, sve vedro i veselo, a ja mislio, ti ljuta zbog nekog novog poslovnog momenta, kad ono klasika, k’o i svaki drugi dan u tom tvom nazovi-životu…
Нема коментара:
Постави коментар