- Ej. Pričaj mi priču za laku noć.
- A? Šaebilosad?
- Probudi se. Ja ne mogu da spavam. Moraš da mi pričaš priču za laku noć.
- E, sad si naš’o… Koju priču hoćeš da ti pričam?
- Onu o kravi što daje čokoladno mleko.
- Ajme, koji put…
- Nije bitno. Ne spava mi se. Pričaj priču o kravi.
- E, sudbino kleta… Nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu…
- Jooooj, osećam da će biti uzbudljivo! Pričaj, pričaj!
- Ali znaš već šta ide posle. Što da ti opet to isto pričam?
- Pričaj! Nije bitno što znam! Play it again, Sam!
- Kuku meni… Posla za ludake s tobom vazda… Dakle, nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu, živela je jedna Izvesna Krava.
- I? I? I? Šta je bilo s kravom?
- Ta Izvesna Krava je jednoga dana bila mnogo dokona (kao što to krave uglavnom i jesu, uostalom), pa joj je palo na pamet da pokrene samostalnu prozvodnju čokoladnog mleka i osnuje sopstveni poljoprivredni kombinat. To je i uradila. The end. Laku noć.
- Ej, pa to nije cela priča. Neću tako!
- Boli me uvo šta i kako ti ’oćeš. Meni se spava. Dobio si siže priče, od koga je, dosta je.
- E, ne može! Hoću svoju priču o kravi, u integralnoj verziji, sa sve narandžastim šarama, mekom kudravom dlakom, pitomim pogledom u tirkizno-plavim očijma, osunčanim padinama sa aromatičnim biljem i čokoladom koja niče iz saksije, i tačka!
- Što sam sebi ne ispričaš onda ako već znaš kako ide zaplet, majketi? Taman će ti se tako i brže prispavati. Evo, slušam i ja.
- Ja? Joj, pa ne znam da li umem. Mislim, ti uvek meni pričaš priču, ne obrnuto!
- Jesi nekad čuo za role-switching i cosplay, Debeli? To je kad zameniš poziciju sa nekim ili se pretvaraš da si neko drugi pa onda glumiš da si ti nešto što nisi da bi proširio sopstvene horizonte razumevanja i poštovanja za ostale ljude.
- Ali ja sam plišani medved. A ti si ljudsko biće, premda malo felerično. Ja sam iz Irske a ti iz Srbije. Ja jedem medenjake, ti paseš travu i ponekad glođeš koru od drveta kad ti kasni plata. Ja nemam posao, i ne treba mi jer imam nekog ko umesto mene privređuje, a ti imaš nekoliko poslova zato što si prsla u mozak. Kako tu da zamenim uloge, svega ti?
- Pa lepo. Ne moraš da zamišljaš da sam ja, samo pokušaj da ispričaš priču – i to onako kako ti dođe, a ne onako kako ja to radim svako veče.
- Ahm… Hajde, da pokušam. Dakle. Nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu koje je imalo bescarinski režim izvoza za mlečne proizvode i stopu PDV-a od 2 posto…
- Toeto. Nikad više nećeš ići sa mnom na posao. Previše utiče na tvoje skromne mentalne kapacitete i sive plišane ćelije.
- Ne prekidaj me dok pričam priču! Dakle, u tom dalekom kraljevstvu sa bescarinskim eksport režimom za mlečne prerađevine i zanemarljivom stopom PDV-a, živela je Izvesna Krava. Kao i sve druge pripadnice njene vrste, karijernog opredeljenja i životnog stila, Izvesna Krava je imala četiri ekstremiteta, rep, trup i glavu. Bila je svetlo-zelene boje sa nekoliko nepravilno raspoređenih narandžastih šara duž tela, i imala je tirkizno plave oči u kojima se ogledao ceo njen pitomi, poznati svet. Izvesna Krava nije bila bahata i ambiciozna, bila je skromna i malo joj je bilo potrebno za sreću. Provodila je svoje zemaljske dane pobožno privređujući na korist zajednice, poretka i trke za ekstra-profitom.
- Alaj ga sad usra…
- Ćuti dok pričam priču za lakunoć! Elem, ta Izvesna Krava je bila relativno zadovoljna svojim statusom na finansijskom planu i sopstvenim pozicioniranjem na široj ekonomsko-socijalnoj lestvici. Imala je sirovine za proizvodnju na svakom koraku papka, uslovi poslovanja na lokalnom nivou su generalno gledano bili prihvatljivi, malo šta se ikada menjalo u njenom svakodnevnom rasporedu obaveza, redovno je odlazila na kontrole kod veterinara tojest Krava-Majstora da joj sanira eventualne kvarove i pre nego što se pojave i poremete joj proizvodni ciklus, seno u njenoj štalskoj pregradi bilo je nežno na dodir i mirisalo je na svež livadski vazduh i lekovito bilje, jutra su uvek bila sunčana a večeri ispunjene blagim planinskim povetarcem i šapatom vetra u krošnji vekovnih stabala u obližnjoj šumi. Međutim, Izvesna Krava je oduvek nekako podsvesno želela da se vine u neslućene visine sopstvenog privatnog biznisa i postigne nešto o čemu nijedna njena sunarodnica nije mogla ni da sanja u svom urednom, mirisnom štalskom boksu. Jel slušaš? Kako mi ide?
- Zzzzzzz….
- Ej! Probudi se, pričam nam priču za laku noć!
- A? Jel to neko rekao privatni biznis? Gde da se prijavim, treba neki formular, procedura, mito, može flaša viskija i tompusi iz Havane?
- Jesam, ja sam rekao! Pričam ti priču, udostoji me makar svesnog stanja dok ne završim! Kakav je to način, ophodiš se prema meni kao da sam deo pokućstva!
- Tehnički, skoro pa i jesi. Dobro ti ide ta priča, evo vidiš da sam već zaspala. Nastavi gde si stao.
- Dakle, Izvesna Krava (zvaćemo je Zvezdana) je oduvek priželjkivala da uđe u krug samostalnih preduzetnika i male privrede ali nije znala kako i šta da učini sa sredstvima, izvorima i kapitalom koji je imala na raspolaganju. Što će reći, nedostajale su joj ideje, zamajac i detaljna analiza situacije na tržištu. Zato je Zvezdana rešila da počne da razmišlja proaktivno, i krenula je od osnove svakog dobrog marketinga. Sprovela je anketu među svojim prijateljicama kako bi dobila bolji uvid u tržišna kretanja, stope produktivnosti i efikasnosti, lokalne i regionalne uslove rada u proizvodnji dobara i usluga, kvotu nezaposlenosti na nacionalnom nivou i mogućnosti za pokretanje proizvodnje za tržišne niše. Na osnovu dobijenih odgovora, zaključila je da postoji veliki potencijal za lansiranje nove vrste mlečnog proizvoda koji bi dodatno obogatio postojeću paletu mlečnih prerađevina u regionu…
- Krati, rode, pretera ga s detaljima.
- Dakle, Zvezdana je rešila da pokrene proizvodnju čokoladnog mleka obogaćenog vitaminom Č. U tom smislu, kontaktirala je lokalnog Magarca Veselka kako bi dobila potrebne informacije vezane za uslove i cene pribavljanja pozamašnih zaliha čokolade putem tendera za javne nabavke. Magarac Veselko je bio vrlo otvoren za saradnju zarad publiciteta i rejtinga među lokalnim korisnicima njegovih usluga, te je iz istih stopa poslao dopis obližnjoj fabrici konditorskih proizvoda. Pošto nadležni organi iz fabrike nisu odgovorili u zakonski propisanom roku od petnaes’ dana, Veselko je rešio da preduzme konkretne mere u smislu obijanja magacina čokolade s lešnikom i mlečnim punjenjem pod okriljem tople letnje noći, dok je u susednom jezeru harmonično kreketao hor žaba uvežbavajući tačku za predstojeći godišnji koncert…
- Okej, preskoči žabe, sreće ti. Znaš da smo još uvek u žalosti za žabljom faunom koja nam je pre nekoliko dana preminula u odvodu za oluk. I guštere izostavi ako može, nisam još prebolela ni onog ned kojim je mačka izvršila dekapitaciju pre skoro tri nedelje u okvirima naše skromne okućnice.
- Važiš se. Dakle, Magarac Veselko je s prvim sumrakom navukao fantomku, izvukao svoje dugačke, pitome magareće uši kroz rezervne rupe na vrhu maskirne uniforme i prikrao se magacinu dok su se gasili poslednji rumeni zraci na planinskom obzorju. Strpljenjem pravog magaro-nindže, ispratio je pogledom iz svoje busije poslednje manuelce koji su se evakuisali sa svog radnog mesta na kraju popodnevne smene. Zatim, tiho poput bengalskog tigra koji se prikrada kroz bambuse, korov i živicu, veoma lagano se išunjao iz svog skrovišta iza bodljikave ograde, podigao kopito testirajući smer vetra, temperaturu i vlažnost vazduha i krenuo da se prikrada ulazu u magacin na vrhovima orožalih jagodica, i… Jel slušaš ili si opet zakljovila?!
- Slušam, rode, slušam, od tvog umilnog glasa bi se i pokojnici nadigli na jutrenje. Samo ti pričaj, zaplet već počinje da liči na akcioni krimić u romantičnoj alpskoj idili.
- Nemoj da mi kvariš atmosferu! Dakle, Magarac Veselko se uspešno primakao odredištu svog noćnog pohoda na čokoladu. Preostalo mu je još samo da se transportuje do unutar zidina velikog magacina, što je i uradio posredstvom…. Recimo, teleporta.
- Naučna fantastika, je li? ’Ajd’, kad je bal… Furaj dalje.
- Prispevši međ’ tone i tone mirisne čokolade koju su mrmoti po ceo dan uvijali u šarenu šuškavu foliju i turali mašne ozgore da bude lepo, Veselko je odlučio da popakuje što više čokolade za poneti prvo u stomak a potom i u sklopiva kolica koja je poneo u zadnjem džepu maskirne uniforme. Kad je podmirio sopstvene potrebe za vitaminom Č, natrpao je plen u potrabl kolica i nestao netragom kroz ulazna vrata koja su slučajno ostala otključana jer je neko zaboravio da ih zamandali na kraju smene.
- Ima li kraja toj čokoladnoj sagi igde na vidiku, rode rođeni?
- Strpi se, vidiš kako Veselko.
- Znam, ali ja bih da malo pritisnem jastuk pre svitanja ako može. Hajd’ ostavi kraj priče za sutra veče, kao Šeherezada. Sreća je lepa samo dok se čekaaaaa, dok od sebe samo nagoveštaj daaaaaa….
- E, ne može! Ni ja ne volim svaku tvoju priču ali uvek te ispoštujem i ostanem budan do kraja! Dobro, skoro uvek. Onda kad si pričala o žirafi i dudinjama nisam, priznajem, previše je to bilo podataka za moje skromne sive ćelije a i nije bilo zanimljivo.
- Zato što je ta priča bila metafora o kiselom grožđu, trulom kapitalističkom sistemu i nerealnim očekivanjima. Al’ nema veze. Još si mali, shvatićeš kad porasteš.
- Kako god. Dosadna je bila priča, u svakom slučaju. A ne kao ova moja. Elem, Veselko je uspešno obavio svoju misiju nabavke čokolade po najpovoljnijoj ceni tj. bez ikakvih troškova, i s prvim petlima je robu isporučio Zvezdani. Uz damski naklon, poljubac u kopito i međ’ tople magareće uši i uz čvrsto obećanje da će uzvratiti istom merom - samo u čokoladno-mlečnoj formi, Zvezdana je ispratila svog dobročinitelja i prionula na posao. Svaku čokoladu je natenane raspakovala i posadila u prethodno pripremljenu keramičku saksiju, posula humusom i zalila punomasnim mlekom da što pre proklija i izraste…
- To si ukrao iz priče o Džeku i čarobnom pasulju, a to nije lepo. To se zove plagijarizam i to je kažnjivo po zakonu.
- Ako mogu Mića Megatrend i Neša Slina, što ne bih mogao i ja? Nisam ministar ni akademik, ali ministri i akademici su ipak mera, merilo i primer za uzor ostatku nacije… Osim toga, Džek je trampio kravu za zrno pasulja, a ovde je krava pribavila sirovinu nelegalnim putem sumnjive kriminogene prirode uz pomoć magarca, a to nije isto.
- Kako god. Nemoj da budeš kopiket, tako nikad nećeš izgraditi svoje autentično Ja.
- A šta će mi zakojmoj moje autentično Ja kad imam medenjake i neskvik za koje ne moram plišano dupe da pomerim?
- Vala, i to što kažeš… Ko te pita da li je tvoje, ili je tuđe, ili državno, sve dok može da se ukrade i proda na buvljaku upola cene zarad lakog profita uz minimalna ulaganja…
- Dakle, Zvezdana je posadila čokolade i do kraja dana završila sav čoko-vrtlarski posao. Srećna, zadovoljna i umorna, legla je da spava u svojoj udobnoj štalskoj pregradi sa svežom slamom koja je mirisala na nove početke, biznis uspeh u povoju i mnogo, mnogo litara ukusne čokoladne tečnosti za mase gladne novih aroma i ukusa…
- Još malo pa kraj. Fala qrtzu.
- A ko je taj?
- Sebastijan, mlađani austrijski ministar inostranih poslova, nebitno, voz dalje, mečkonjo.
- U osvit alpske zore, Zvezdana je provirila iz svog boksa i pogledala ka saksijama. Imala je šta da vidi! U svakoj saksiji smešio se po jedan stidljivi izdanak čokoladne lozice, obećavajući veliki prinos visokokvalitetnog kakaovca obogaćenog najukusnijim lomljenim lešnicima i kremastim mlečnim filom. Kad smo već kod toga, jede mi se čokolada.
- Zar u pola noći, medeni moj? Kakav je to red, bre?
- Umorio sam se od pričanja. Treba mi čokolada da mi proradi mozak. Kad možeš ti, mogu vala i ja. I kad već ideš u kuhinju, skuvaj mi jedan neskvik, nebilotizapoveđeno. Osušila mi se njuška od ovoliko verbalnog napora.
- Tebi se stalno suši njuška u poslednje vreme, laprdavi. Manje pričaj pa češ manje i neskvika da trošiš! Kuku meni s mečetom razmaženim, a tako mi i treba, sama sam to sebi zamesila, pa sad trpi i ćuti…
- Hnjanja. Voliš ti mene. Dakle, gde sam ono stao… A da. Nekoliko nedelja kasnije, čokolada u saksijama je sazrela i najzad postala spremna za upotrebu. Zvezdana se tad dala na posao. Zasukala je kravlju dlaku na sve četir’ noge i krenula da žvaće ogromne količine čokolade i da ih potom preživa kako bi izvukla sve hranljive kakao sastojke potrebne za proizvodnju najkvalitetnijeg čokoladnog mleka. Pošto je sirovine bilo mnogo a ona samo jedna, morala je u pomoć da pozove i svoje prijateljice iz štale tako da su uskoro sve krave u okolini čule za novi trend na tržištu i počele lagano da se priključuju budućoj mejnstrim proizvodnji mlečnih prerađevina sa čoko-aromom. Uskoro, Zvezdana je shvatila da će joj biti potrebne velike količine ambalaže za novi mlečni produkt, tako da je mobilnim pozvala Magarca Veselka i zamolila ga da se raspita za najpovoljnije uslove nabavke šarenih pakovanja od 3,3 deci…
- I živeli su srećno do kraja života. To je to. Pet i dvajes’ je. Samo što nije svanulo. Laku noć.
- Ej, ali nije tu kraj!
- Jeste. Priču završi sebi u po_glasa ako baš moraš, ali meni je dosta krava, saksija, proizvodnje i planinske idile za jedno veče.
- A onda je Veselko organizovao mobu, tj. radnu akciju prikupljanja sekundarnih sirovina (u narodu poznatijih kao sek-si) papirnog porekla i počeo da radi na tome da se u njihovom kraju otvori fabrika za reciklažu papira, upotrebljene kartonske ambalaže i starih novina… Naravno, sve to ima svoju cenu, i kao i sve ostalo u životu, pokretanje posla je proces koji zahteva veliku pažnju, razmatranje investicione klime i tržišnih potreba, tako da je Veselko bio primoran da pribegne istraživanju javnog mnjenja putem onlajn upitnika…
- … Tako mi i treba, kakve priče za lakunoć, kakvi vaspitno-edukativni sadržaji, to je medved a ne dete, i to već u najavi razmažen medved a ne neki meca dobrić, šta mi je u životu trebalo da dadiljam mečijem rodu inostranog porekla i pružam mu emotivnu podršku, brigu i negu kad mi se na glavu penje od prvog dana… Što nisam kupila Lego kockice, one ćute i sede tamo gde ih ostaviš, ne jedu čokoladu, ni medenjake, ne piju neskvik, ni krv duše moje napaćene bolne… Joj, živote, prazna flašo Bejlisa na strmoj uzbrdici…
- A? Šaebilosad?
- Probudi se. Ja ne mogu da spavam. Moraš da mi pričaš priču za laku noć.
- E, sad si naš’o… Koju priču hoćeš da ti pričam?
- Onu o kravi što daje čokoladno mleko.
- Ajme, koji put…
- Nije bitno. Ne spava mi se. Pričaj priču o kravi.
- E, sudbino kleta… Nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu…
- Jooooj, osećam da će biti uzbudljivo! Pričaj, pričaj!
- Ali znaš već šta ide posle. Što da ti opet to isto pričam?
- Pričaj! Nije bitno što znam! Play it again, Sam!
- Kuku meni… Posla za ludake s tobom vazda… Dakle, nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu, živela je jedna Izvesna Krava.
- I? I? I? Šta je bilo s kravom?
- Ta Izvesna Krava je jednoga dana bila mnogo dokona (kao što to krave uglavnom i jesu, uostalom), pa joj je palo na pamet da pokrene samostalnu prozvodnju čokoladnog mleka i osnuje sopstveni poljoprivredni kombinat. To je i uradila. The end. Laku noć.
- Ej, pa to nije cela priča. Neću tako!
- Boli me uvo šta i kako ti ’oćeš. Meni se spava. Dobio si siže priče, od koga je, dosta je.
- E, ne može! Hoću svoju priču o kravi, u integralnoj verziji, sa sve narandžastim šarama, mekom kudravom dlakom, pitomim pogledom u tirkizno-plavim očijma, osunčanim padinama sa aromatičnim biljem i čokoladom koja niče iz saksije, i tačka!
- Što sam sebi ne ispričaš onda ako već znaš kako ide zaplet, majketi? Taman će ti se tako i brže prispavati. Evo, slušam i ja.
- Ja? Joj, pa ne znam da li umem. Mislim, ti uvek meni pričaš priču, ne obrnuto!
- Jesi nekad čuo za role-switching i cosplay, Debeli? To je kad zameniš poziciju sa nekim ili se pretvaraš da si neko drugi pa onda glumiš da si ti nešto što nisi da bi proširio sopstvene horizonte razumevanja i poštovanja za ostale ljude.
- Ali ja sam plišani medved. A ti si ljudsko biće, premda malo felerično. Ja sam iz Irske a ti iz Srbije. Ja jedem medenjake, ti paseš travu i ponekad glođeš koru od drveta kad ti kasni plata. Ja nemam posao, i ne treba mi jer imam nekog ko umesto mene privređuje, a ti imaš nekoliko poslova zato što si prsla u mozak. Kako tu da zamenim uloge, svega ti?
- Pa lepo. Ne moraš da zamišljaš da sam ja, samo pokušaj da ispričaš priču – i to onako kako ti dođe, a ne onako kako ja to radim svako veče.
- Ahm… Hajde, da pokušam. Dakle. Nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu koje je imalo bescarinski režim izvoza za mlečne proizvode i stopu PDV-a od 2 posto…
- Toeto. Nikad više nećeš ići sa mnom na posao. Previše utiče na tvoje skromne mentalne kapacitete i sive plišane ćelije.
- Ne prekidaj me dok pričam priču! Dakle, u tom dalekom kraljevstvu sa bescarinskim eksport režimom za mlečne prerađevine i zanemarljivom stopom PDV-a, živela je Izvesna Krava. Kao i sve druge pripadnice njene vrste, karijernog opredeljenja i životnog stila, Izvesna Krava je imala četiri ekstremiteta, rep, trup i glavu. Bila je svetlo-zelene boje sa nekoliko nepravilno raspoređenih narandžastih šara duž tela, i imala je tirkizno plave oči u kojima se ogledao ceo njen pitomi, poznati svet. Izvesna Krava nije bila bahata i ambiciozna, bila je skromna i malo joj je bilo potrebno za sreću. Provodila je svoje zemaljske dane pobožno privređujući na korist zajednice, poretka i trke za ekstra-profitom.
- Alaj ga sad usra…
- Ćuti dok pričam priču za lakunoć! Elem, ta Izvesna Krava je bila relativno zadovoljna svojim statusom na finansijskom planu i sopstvenim pozicioniranjem na široj ekonomsko-socijalnoj lestvici. Imala je sirovine za proizvodnju na svakom koraku papka, uslovi poslovanja na lokalnom nivou su generalno gledano bili prihvatljivi, malo šta se ikada menjalo u njenom svakodnevnom rasporedu obaveza, redovno je odlazila na kontrole kod veterinara tojest Krava-Majstora da joj sanira eventualne kvarove i pre nego što se pojave i poremete joj proizvodni ciklus, seno u njenoj štalskoj pregradi bilo je nežno na dodir i mirisalo je na svež livadski vazduh i lekovito bilje, jutra su uvek bila sunčana a večeri ispunjene blagim planinskim povetarcem i šapatom vetra u krošnji vekovnih stabala u obližnjoj šumi. Međutim, Izvesna Krava je oduvek nekako podsvesno želela da se vine u neslućene visine sopstvenog privatnog biznisa i postigne nešto o čemu nijedna njena sunarodnica nije mogla ni da sanja u svom urednom, mirisnom štalskom boksu. Jel slušaš? Kako mi ide?
- Zzzzzzz….
- Ej! Probudi se, pričam nam priču za laku noć!
- A? Jel to neko rekao privatni biznis? Gde da se prijavim, treba neki formular, procedura, mito, može flaša viskija i tompusi iz Havane?
- Jesam, ja sam rekao! Pričam ti priču, udostoji me makar svesnog stanja dok ne završim! Kakav je to način, ophodiš se prema meni kao da sam deo pokućstva!
- Tehnički, skoro pa i jesi. Dobro ti ide ta priča, evo vidiš da sam već zaspala. Nastavi gde si stao.
- Dakle, Izvesna Krava (zvaćemo je Zvezdana) je oduvek priželjkivala da uđe u krug samostalnih preduzetnika i male privrede ali nije znala kako i šta da učini sa sredstvima, izvorima i kapitalom koji je imala na raspolaganju. Što će reći, nedostajale su joj ideje, zamajac i detaljna analiza situacije na tržištu. Zato je Zvezdana rešila da počne da razmišlja proaktivno, i krenula je od osnove svakog dobrog marketinga. Sprovela je anketu među svojim prijateljicama kako bi dobila bolji uvid u tržišna kretanja, stope produktivnosti i efikasnosti, lokalne i regionalne uslove rada u proizvodnji dobara i usluga, kvotu nezaposlenosti na nacionalnom nivou i mogućnosti za pokretanje proizvodnje za tržišne niše. Na osnovu dobijenih odgovora, zaključila je da postoji veliki potencijal za lansiranje nove vrste mlečnog proizvoda koji bi dodatno obogatio postojeću paletu mlečnih prerađevina u regionu…
- Krati, rode, pretera ga s detaljima.
- Dakle, Zvezdana je rešila da pokrene proizvodnju čokoladnog mleka obogaćenog vitaminom Č. U tom smislu, kontaktirala je lokalnog Magarca Veselka kako bi dobila potrebne informacije vezane za uslove i cene pribavljanja pozamašnih zaliha čokolade putem tendera za javne nabavke. Magarac Veselko je bio vrlo otvoren za saradnju zarad publiciteta i rejtinga među lokalnim korisnicima njegovih usluga, te je iz istih stopa poslao dopis obližnjoj fabrici konditorskih proizvoda. Pošto nadležni organi iz fabrike nisu odgovorili u zakonski propisanom roku od petnaes’ dana, Veselko je rešio da preduzme konkretne mere u smislu obijanja magacina čokolade s lešnikom i mlečnim punjenjem pod okriljem tople letnje noći, dok je u susednom jezeru harmonično kreketao hor žaba uvežbavajući tačku za predstojeći godišnji koncert…
- Okej, preskoči žabe, sreće ti. Znaš da smo još uvek u žalosti za žabljom faunom koja nam je pre nekoliko dana preminula u odvodu za oluk. I guštere izostavi ako može, nisam još prebolela ni onog ned kojim je mačka izvršila dekapitaciju pre skoro tri nedelje u okvirima naše skromne okućnice.
- Važiš se. Dakle, Magarac Veselko je s prvim sumrakom navukao fantomku, izvukao svoje dugačke, pitome magareće uši kroz rezervne rupe na vrhu maskirne uniforme i prikrao se magacinu dok su se gasili poslednji rumeni zraci na planinskom obzorju. Strpljenjem pravog magaro-nindže, ispratio je pogledom iz svoje busije poslednje manuelce koji su se evakuisali sa svog radnog mesta na kraju popodnevne smene. Zatim, tiho poput bengalskog tigra koji se prikrada kroz bambuse, korov i živicu, veoma lagano se išunjao iz svog skrovišta iza bodljikave ograde, podigao kopito testirajući smer vetra, temperaturu i vlažnost vazduha i krenuo da se prikrada ulazu u magacin na vrhovima orožalih jagodica, i… Jel slušaš ili si opet zakljovila?!
- Slušam, rode, slušam, od tvog umilnog glasa bi se i pokojnici nadigli na jutrenje. Samo ti pričaj, zaplet već počinje da liči na akcioni krimić u romantičnoj alpskoj idili.
- Nemoj da mi kvariš atmosferu! Dakle, Magarac Veselko se uspešno primakao odredištu svog noćnog pohoda na čokoladu. Preostalo mu je još samo da se transportuje do unutar zidina velikog magacina, što je i uradio posredstvom…. Recimo, teleporta.
- Naučna fantastika, je li? ’Ajd’, kad je bal… Furaj dalje.
- Prispevši međ’ tone i tone mirisne čokolade koju su mrmoti po ceo dan uvijali u šarenu šuškavu foliju i turali mašne ozgore da bude lepo, Veselko je odlučio da popakuje što više čokolade za poneti prvo u stomak a potom i u sklopiva kolica koja je poneo u zadnjem džepu maskirne uniforme. Kad je podmirio sopstvene potrebe za vitaminom Č, natrpao je plen u potrabl kolica i nestao netragom kroz ulazna vrata koja su slučajno ostala otključana jer je neko zaboravio da ih zamandali na kraju smene.
- Ima li kraja toj čokoladnoj sagi igde na vidiku, rode rođeni?
- Strpi se, vidiš kako Veselko.
- Znam, ali ja bih da malo pritisnem jastuk pre svitanja ako može. Hajd’ ostavi kraj priče za sutra veče, kao Šeherezada. Sreća je lepa samo dok se čekaaaaa, dok od sebe samo nagoveštaj daaaaaa….
- E, ne može! Ni ja ne volim svaku tvoju priču ali uvek te ispoštujem i ostanem budan do kraja! Dobro, skoro uvek. Onda kad si pričala o žirafi i dudinjama nisam, priznajem, previše je to bilo podataka za moje skromne sive ćelije a i nije bilo zanimljivo.
- Zato što je ta priča bila metafora o kiselom grožđu, trulom kapitalističkom sistemu i nerealnim očekivanjima. Al’ nema veze. Još si mali, shvatićeš kad porasteš.
- Kako god. Dosadna je bila priča, u svakom slučaju. A ne kao ova moja. Elem, Veselko je uspešno obavio svoju misiju nabavke čokolade po najpovoljnijoj ceni tj. bez ikakvih troškova, i s prvim petlima je robu isporučio Zvezdani. Uz damski naklon, poljubac u kopito i međ’ tople magareće uši i uz čvrsto obećanje da će uzvratiti istom merom - samo u čokoladno-mlečnoj formi, Zvezdana je ispratila svog dobročinitelja i prionula na posao. Svaku čokoladu je natenane raspakovala i posadila u prethodno pripremljenu keramičku saksiju, posula humusom i zalila punomasnim mlekom da što pre proklija i izraste…
- To si ukrao iz priče o Džeku i čarobnom pasulju, a to nije lepo. To se zove plagijarizam i to je kažnjivo po zakonu.
- Ako mogu Mića Megatrend i Neša Slina, što ne bih mogao i ja? Nisam ministar ni akademik, ali ministri i akademici su ipak mera, merilo i primer za uzor ostatku nacije… Osim toga, Džek je trampio kravu za zrno pasulja, a ovde je krava pribavila sirovinu nelegalnim putem sumnjive kriminogene prirode uz pomoć magarca, a to nije isto.
- Kako god. Nemoj da budeš kopiket, tako nikad nećeš izgraditi svoje autentično Ja.
- A šta će mi zakojmoj moje autentično Ja kad imam medenjake i neskvik za koje ne moram plišano dupe da pomerim?
- Vala, i to što kažeš… Ko te pita da li je tvoje, ili je tuđe, ili državno, sve dok može da se ukrade i proda na buvljaku upola cene zarad lakog profita uz minimalna ulaganja…
- Dakle, Zvezdana je posadila čokolade i do kraja dana završila sav čoko-vrtlarski posao. Srećna, zadovoljna i umorna, legla je da spava u svojoj udobnoj štalskoj pregradi sa svežom slamom koja je mirisala na nove početke, biznis uspeh u povoju i mnogo, mnogo litara ukusne čokoladne tečnosti za mase gladne novih aroma i ukusa…
- Još malo pa kraj. Fala qrtzu.
- A ko je taj?
- Sebastijan, mlađani austrijski ministar inostranih poslova, nebitno, voz dalje, mečkonjo.
- U osvit alpske zore, Zvezdana je provirila iz svog boksa i pogledala ka saksijama. Imala je šta da vidi! U svakoj saksiji smešio se po jedan stidljivi izdanak čokoladne lozice, obećavajući veliki prinos visokokvalitetnog kakaovca obogaćenog najukusnijim lomljenim lešnicima i kremastim mlečnim filom. Kad smo već kod toga, jede mi se čokolada.
- Zar u pola noći, medeni moj? Kakav je to red, bre?
- Umorio sam se od pričanja. Treba mi čokolada da mi proradi mozak. Kad možeš ti, mogu vala i ja. I kad već ideš u kuhinju, skuvaj mi jedan neskvik, nebilotizapoveđeno. Osušila mi se njuška od ovoliko verbalnog napora.
- Tebi se stalno suši njuška u poslednje vreme, laprdavi. Manje pričaj pa češ manje i neskvika da trošiš! Kuku meni s mečetom razmaženim, a tako mi i treba, sama sam to sebi zamesila, pa sad trpi i ćuti…
- Hnjanja. Voliš ti mene. Dakle, gde sam ono stao… A da. Nekoliko nedelja kasnije, čokolada u saksijama je sazrela i najzad postala spremna za upotrebu. Zvezdana se tad dala na posao. Zasukala je kravlju dlaku na sve četir’ noge i krenula da žvaće ogromne količine čokolade i da ih potom preživa kako bi izvukla sve hranljive kakao sastojke potrebne za proizvodnju najkvalitetnijeg čokoladnog mleka. Pošto je sirovine bilo mnogo a ona samo jedna, morala je u pomoć da pozove i svoje prijateljice iz štale tako da su uskoro sve krave u okolini čule za novi trend na tržištu i počele lagano da se priključuju budućoj mejnstrim proizvodnji mlečnih prerađevina sa čoko-aromom. Uskoro, Zvezdana je shvatila da će joj biti potrebne velike količine ambalaže za novi mlečni produkt, tako da je mobilnim pozvala Magarca Veselka i zamolila ga da se raspita za najpovoljnije uslove nabavke šarenih pakovanja od 3,3 deci…
- I živeli su srećno do kraja života. To je to. Pet i dvajes’ je. Samo što nije svanulo. Laku noć.
- Ej, ali nije tu kraj!
- Jeste. Priču završi sebi u po_glasa ako baš moraš, ali meni je dosta krava, saksija, proizvodnje i planinske idile za jedno veče.
- A onda je Veselko organizovao mobu, tj. radnu akciju prikupljanja sekundarnih sirovina (u narodu poznatijih kao sek-si) papirnog porekla i počeo da radi na tome da se u njihovom kraju otvori fabrika za reciklažu papira, upotrebljene kartonske ambalaže i starih novina… Naravno, sve to ima svoju cenu, i kao i sve ostalo u životu, pokretanje posla je proces koji zahteva veliku pažnju, razmatranje investicione klime i tržišnih potreba, tako da je Veselko bio primoran da pribegne istraživanju javnog mnjenja putem onlajn upitnika…
- … Tako mi i treba, kakve priče za lakunoć, kakvi vaspitno-edukativni sadržaji, to je medved a ne dete, i to već u najavi razmažen medved a ne neki meca dobrić, šta mi je u životu trebalo da dadiljam mečijem rodu inostranog porekla i pružam mu emotivnu podršku, brigu i negu kad mi se na glavu penje od prvog dana… Što nisam kupila Lego kockice, one ćute i sede tamo gde ih ostaviš, ne jedu čokoladu, ni medenjake, ne piju neskvik, ni krv duše moje napaćene bolne… Joj, živote, prazna flašo Bejlisa na strmoj uzbrdici…
Нема коментара:
Постави коментар