- Medooooo. A šta ako nam umesto sirupa i
ostalih ukusnih preparata oni zlotvori tamo daju injekcije, pa nam
izbuše guzove k’o đevđir na pravdi boga?
- Pa šta? Ako mora, ako je nužda, onda dupe na tapet i trpi! ’Oćeš opet k’o prošle godine da ti se vrati virus, pa da dva meseca boluješ na rate, a? Ne može! Ne usporavaj sad i ne vuci se, tek što nismo unišli u Dom zdravlja!
- Avaj, živote, p’jana lutalico na uzbrdici… Čekaj, stani, da vidim ’đe mi je knjižica, da se ne zaebem. Sećaš se da su mi prošli put kod ORL-a vratili pogrešnu, pa sam s posla jurila nazad da zamenim, ni tad nisam bila načisto kako se zovem… Mada, s obzirom da mi je medicinska sestra onomad kad mi je otvarala karton na Mirijevu turila pol kao muški, kao slučajno, pa posle prepravljala navrat-nanos, ne znam baš ni koliko će iko hteti od lekara da nas primi ovako nedefinisane…
- Knjižica ti je kod mene, ne zamlaćuj više! Eno, tamo šalter, ovde mi, smrt Turcima i virusima. Na ti knjižica, predaj lepo, iskeširaj kotizacije za pregled i sedi tu mirno i pobožno dok te ne prozovu. I ’aj’ mi opet ispričaj kako je bilo prošle godine kad te je dofatio onaj stari AH1.
- A fakat, bilo je veselo. Pokupim ti taj virus od bronhitične sestre kad sam ono bila skoknula do Valjeva u posetu, standardno, na jedan dan. ‘Oće-neće, lomilo me skoro nedelju dana al’ moj imuni sistem ipak izgubi tu zdravstvenu utakmicu od virusnog dream team-a u sastavu temperatura-sinusi-grlo, sa rezultatom 39.5. Ležala sam k’o na umoru nekoliko dana, ni da beknem ni da kmeknem, samo hukćem, suzim, slinim, i kašljem. Vrti se soba, i ja sa njom, k’o u narodnim pesmama… Kod lekara, zna se, mogu pod uslovom da opet uprtim torbak i odšlepam cenjenu pozadinu i dotični grip koji je istu spopao do Valjeva, u lokalnu mi zdravstvenu jedinicu gde imam izabranog lekara jer još ne bejah preregistrovala rezidenciju u Bg. DakleM, lekar mi dole na rodnoj grudi, a ja – ravnom linijom ne mogu ni do toaleta, da prostiš. Odjednom shvatim da imam mnogo više vrata i ormara u stanu nego inače, i da nijedno od njih nije na pravom mestu, nego me iz zasede nanišane direktom u čelo kad pomislim da sam ovaj put ipak potrefila the real thing a ne temperaturnu fatamorganu. Sinusi se upale kao novogodišnja rasveta na Knezu, pa samo ablenduju. Ide, bre, k’o iz česme. U moju glavU izgleda niđe mozga nema, samo akumuliran sekret i vakuum. Šta ćeš, duvaj, inhaliraj, tresi maramice, pa onda pređi na toalet papir kad ove prve istrošiš. U disciplini ‘gromki kašalj iz pušačkih pluća’ mislim da sam svesrdno potukla neke svetske rekorde - komšije su jednom prilikom, ono kad bejah bolesna par meseci ranije, pomislile da vozam ormar po stanu pa da škripi parket. Jok, more. To moja pluća, podmazana katranom, poju sonate i arije al’ sve nešto falširaju.
Drndalo me tako finih nedelju dana, ali prebolim nekako tu muku od virusa. Ostane samo još neka blaga malaksalost, par kilograma manje no inače - taman toliko da farmerice skidam u cugu, bez otkopčavanja, onako klot po sistemu iskakanja - i ’privremeno’odsustvo čula ukusa i mirisa. (Što bi moja pametna strina od 60 i kusur rekla kad sam joj se na to požalila, ‘Tako sam i ja u mladosti preležala neki virus, i nisam posle dugo osećala ukus i miris. Ali evo, već ove godine je bolje’…) No, uglavnom, vrati se svet u normalu, prestane da bude lelujav i psihodeličan i postane opet stabilan i konkretan. Do daljnjeg.
Čim mi bolje malo beše, ja skokom u miliciju, da se prijavim na novu adresu i u roku nekih mesec dana izvadim novu zdravstvenu, s namerom da već u ponedeljak vedra oka krenem put Mirijevskog Doma zdravlja, da otvorim novi karton, kako zdravlja, tako i bolesti. Ali ne lezi vraže. Opet ja tamo, a ono međutim. Ne mo’š ti tek tako otvoriti novi karton dok ti ne pošalju stari, iz bivšeg ti Doma zdravlja. A i tad je pitanje, jerbo nema puno slobodnih lekara, pa ti gledaj, požuri ali polako. Srbijo, zemljo, majko i maćeho… Izdaju oni meni tu neki zahtev za prebačaj kartona, i još isti dan prosledim poštom to zahtev-papirče, staru zdravstvenu i ištampanu ličnjak rodbini u Valjevo, da ne giljam opet tamo i nazad, ostavih više i dušu i bubrege na autoputu pošto već Lastini vozači cepaju asfalt k’o da im je zapelo pod hitno u toalet. I stigne taj papir promptno. Nedelju dana kasnije. Javi mi strina, leglo je u sanduče, pa će ona otići ovijeh dana do moje lekarke da to sredi i prosledi rečeni karton za Mirijevo. ‘Ajd’ živote, pogledaj me sad, nemo’ opet neke krivine, ale i bauke… I ostane na tome. Do daljnjeg.
DakleM, ne prođe mnogo a ja opet zaglavim u krevet sa najgorom upalom sinusa u životu. Sve bilo u redu nakon one prve ture, curne tu i tamo njuška ali ništa strašno. I vreme je takvo bilo te godine, prevtljivo k’o seoski raboš, a moji sinusi osetljivi, pa se nisam puno obazirala. Kad ono u ponedeljak… Dođem na posao, krenem da prevodim, i na pola smene me uhvati temperatura. Ućutim se, pomolim se bogu u sebi, samo do kraja dana da izdržim. Ne znam ni da li je alergija na ponedeljak, alergija na prašinu u kancu, alergija na posao ili nešto sasvim peto, ali bude mi jasno da nešto nikako ne valja. I stvarno nije valjalo. Tu noć sam disala na škrge. Ne pamtim takvo začepljenje, k’o u teglu da me neko metnuo i hermetički zatvorio. Jes’ da me zezaju sinusi redovito ali nikad nije tako bilo. Ni da udahnem, ni da predahnem, kao da ću svakog trena da izdahnem, jednom za svagda. Al’ sve se tešim, ne umire se tako lako, što reče jednom moja baba… Negde oko 5 ujutu zareknem se da ću otići kod tog vajnog lekara, u lokalni Dom zdravlja, pa kud puklo. Jeste da su me vratili prošli put jer im je potreban stari karton iz Valjeva da bi mi otvorili novi, a da mi je strina u međuvremenu javila da i tu rabotu moram lično da odradim jerbo njojzi neće da izdadu ništa, ali obrni-okreni, bolesna potrebne papire doneti ne mogu a ozdraviti bez lekara… Pa verovatno mogu, ako se dogovorim s virusom da pričeka da skoknem dole i nazad po taj karton. A taj dogovor s virusima, očigledno, teže je postići nego dogovor oko severnog Kosova. Izgleda nisam dobar pregovarač. (Eto, na primer, svaki put kad me napadne neki late night craving, pokušam svom organizmu lepo, razumno i prijateljski da objasnim da mu treba san a ne king-size smoki/plave mentol bombone/čokoladne napolitanke/puding od vanile s izlomljenom plazmom unutra i slično, i da ćemo to ujutru da papamo čim ustanemo… Nikad ne upali. Izgleda su mi moći ubeđivanja, nagovaranja i pregovaranja slabe k’o u odojčeta. E, tako beše i sa ovim virusom. Molim ja njega, kumim, zaklinjem, preklinjem pa opet sve iz početka, ali jok. Sila boga ne moli. A i meni taj pristup lepim, vala… Retko kad pomogne.) I tako rešim da lupim šakom o astal – iliti o šalter kod medicinske sestre, ako ustreba – i da milom ili silom privolim lekare da me pregledaju, prepišu terapiju i da najzad ozdravim, na pravdi boga, države i naroda, kad ova muka s virusom traje k’o da su me već tako bolesnu rodili, a stari zdravstveni karton ću lako dopremiti kad se oporavim - ako pre toga ne odapnem, voimjaoca.
Zapucam ujutru s prvim petlovima u Mirijevsku zdravstvenu jedinicu i spakujem se u red na šalteru, zajedno s masom penzionera. Bog da mi oprosti, ali populacija u godinama izgleda nema pametnija posla no da se iskuplja po zdravstvenim centrima i razmenjuje recepte, savete i komšijske tračeve. Dođe mu taj Dom zdravlja nešto kao Dom penzionera. Naslušaš se usput svakojakih priča, saznaš zaplete turskih i indijskih serija, možda i koju preporuku za kuvanje sarme ukačiš, ako imaš sreće. A mene ta sreća vazda služi, iako sam vegetarijanac…
Stignem ti tako na red negde oko podneva, taman kad je prva smena završavala a medicinske sestre hvatale krivinašku pauzu. I ostanem da stojim. Za svaki slučaj. Pre ili kasnije, doćiće mojih pet minuta. Kad-tad.
Nakon kraćeg natezanja sa medicinskom sestrom, otvori ona meni karton. Valjda je žena videla u meni onu čvrstu junačku rešenos’ da istrajem u svojoj nameri k’o i svi Srbi, da sam došla s namerom da legnem na šalter i da joj dišem u staklo dok se i ona ne razboli ako mi vapaj pacijentski ne usliši, a možda se i uplašila mojih podočnjaka. U svakom slučaju, primio me je lekar, pregledao po sistemu ’pu, zeka, iz daleka’, tj propitao me za simptome, virnuo u grlo, i onako nonšalantno, bez stetoskopskog pregleda, prepisao konjsku dozu nekog antibiotika. Još mi je i doznake za bolovanje izdao, iako od njih nikakve vajde nemam. Kao honorarac, nemam pravo na bolovanje, pa mi bilo kakvo overeno uverenje da privremeno nisam radno sposobna važi jednako kao zakon o zabrani prodaje cigareta maloletnicima. Al’ šta je, tu je, uzmem recepte, doznake, papire o svežeotvorenom zdravstvenom kartonu i furaj, Mišu. Snabdem se antibioticima i papirnim maramicama, prekrstim se i legnem opet – il’ da preživim, il’ ono drugo… Sve u svemu, nek’ nam živi, živi država. A mi – za to ćemo se nekako već snaći, makar taj recept za sarmu imamo…
- Miš_Mokri, u Ordinaciju Jedan!
- Ojsa, evo nas! Diž’ dupe!
- A jesi siguran da baš moramo da uniđemo, a? Možda se virus sad naprasno uplaši i pobegne k’o što je i doš’o, kad čuje da ga zovu u ordinaciju da ga subiju slekovi?
- Ma, batali, jedva su ti i onomad karton otvorili, pa si posle još morala da menjaš doktora i preregistruješ karton kad je ona što deluje k’o kolac da je progutala otišla na specijalizaciju, evo, vi’š i sad kol’ko im je trebalo da te prozovu! Dakle, ulazi, ne čekaj! Vreme je novac, a mi vazda siroti!
- Pa šta? Ako mora, ako je nužda, onda dupe na tapet i trpi! ’Oćeš opet k’o prošle godine da ti se vrati virus, pa da dva meseca boluješ na rate, a? Ne može! Ne usporavaj sad i ne vuci se, tek što nismo unišli u Dom zdravlja!
- Avaj, živote, p’jana lutalico na uzbrdici… Čekaj, stani, da vidim ’đe mi je knjižica, da se ne zaebem. Sećaš se da su mi prošli put kod ORL-a vratili pogrešnu, pa sam s posla jurila nazad da zamenim, ni tad nisam bila načisto kako se zovem… Mada, s obzirom da mi je medicinska sestra onomad kad mi je otvarala karton na Mirijevu turila pol kao muški, kao slučajno, pa posle prepravljala navrat-nanos, ne znam baš ni koliko će iko hteti od lekara da nas primi ovako nedefinisane…
- Knjižica ti je kod mene, ne zamlaćuj više! Eno, tamo šalter, ovde mi, smrt Turcima i virusima. Na ti knjižica, predaj lepo, iskeširaj kotizacije za pregled i sedi tu mirno i pobožno dok te ne prozovu. I ’aj’ mi opet ispričaj kako je bilo prošle godine kad te je dofatio onaj stari AH1.
- A fakat, bilo je veselo. Pokupim ti taj virus od bronhitične sestre kad sam ono bila skoknula do Valjeva u posetu, standardno, na jedan dan. ‘Oće-neće, lomilo me skoro nedelju dana al’ moj imuni sistem ipak izgubi tu zdravstvenu utakmicu od virusnog dream team-a u sastavu temperatura-sinusi-grlo, sa rezultatom 39.5. Ležala sam k’o na umoru nekoliko dana, ni da beknem ni da kmeknem, samo hukćem, suzim, slinim, i kašljem. Vrti se soba, i ja sa njom, k’o u narodnim pesmama… Kod lekara, zna se, mogu pod uslovom da opet uprtim torbak i odšlepam cenjenu pozadinu i dotični grip koji je istu spopao do Valjeva, u lokalnu mi zdravstvenu jedinicu gde imam izabranog lekara jer još ne bejah preregistrovala rezidenciju u Bg. DakleM, lekar mi dole na rodnoj grudi, a ja – ravnom linijom ne mogu ni do toaleta, da prostiš. Odjednom shvatim da imam mnogo više vrata i ormara u stanu nego inače, i da nijedno od njih nije na pravom mestu, nego me iz zasede nanišane direktom u čelo kad pomislim da sam ovaj put ipak potrefila the real thing a ne temperaturnu fatamorganu. Sinusi se upale kao novogodišnja rasveta na Knezu, pa samo ablenduju. Ide, bre, k’o iz česme. U moju glavU izgleda niđe mozga nema, samo akumuliran sekret i vakuum. Šta ćeš, duvaj, inhaliraj, tresi maramice, pa onda pređi na toalet papir kad ove prve istrošiš. U disciplini ‘gromki kašalj iz pušačkih pluća’ mislim da sam svesrdno potukla neke svetske rekorde - komšije su jednom prilikom, ono kad bejah bolesna par meseci ranije, pomislile da vozam ormar po stanu pa da škripi parket. Jok, more. To moja pluća, podmazana katranom, poju sonate i arije al’ sve nešto falširaju.
Drndalo me tako finih nedelju dana, ali prebolim nekako tu muku od virusa. Ostane samo još neka blaga malaksalost, par kilograma manje no inače - taman toliko da farmerice skidam u cugu, bez otkopčavanja, onako klot po sistemu iskakanja - i ’privremeno’odsustvo čula ukusa i mirisa. (Što bi moja pametna strina od 60 i kusur rekla kad sam joj se na to požalila, ‘Tako sam i ja u mladosti preležala neki virus, i nisam posle dugo osećala ukus i miris. Ali evo, već ove godine je bolje’…) No, uglavnom, vrati se svet u normalu, prestane da bude lelujav i psihodeličan i postane opet stabilan i konkretan. Do daljnjeg.
Čim mi bolje malo beše, ja skokom u miliciju, da se prijavim na novu adresu i u roku nekih mesec dana izvadim novu zdravstvenu, s namerom da već u ponedeljak vedra oka krenem put Mirijevskog Doma zdravlja, da otvorim novi karton, kako zdravlja, tako i bolesti. Ali ne lezi vraže. Opet ja tamo, a ono međutim. Ne mo’š ti tek tako otvoriti novi karton dok ti ne pošalju stari, iz bivšeg ti Doma zdravlja. A i tad je pitanje, jerbo nema puno slobodnih lekara, pa ti gledaj, požuri ali polako. Srbijo, zemljo, majko i maćeho… Izdaju oni meni tu neki zahtev za prebačaj kartona, i još isti dan prosledim poštom to zahtev-papirče, staru zdravstvenu i ištampanu ličnjak rodbini u Valjevo, da ne giljam opet tamo i nazad, ostavih više i dušu i bubrege na autoputu pošto već Lastini vozači cepaju asfalt k’o da im je zapelo pod hitno u toalet. I stigne taj papir promptno. Nedelju dana kasnije. Javi mi strina, leglo je u sanduče, pa će ona otići ovijeh dana do moje lekarke da to sredi i prosledi rečeni karton za Mirijevo. ‘Ajd’ živote, pogledaj me sad, nemo’ opet neke krivine, ale i bauke… I ostane na tome. Do daljnjeg.
DakleM, ne prođe mnogo a ja opet zaglavim u krevet sa najgorom upalom sinusa u životu. Sve bilo u redu nakon one prve ture, curne tu i tamo njuška ali ništa strašno. I vreme je takvo bilo te godine, prevtljivo k’o seoski raboš, a moji sinusi osetljivi, pa se nisam puno obazirala. Kad ono u ponedeljak… Dođem na posao, krenem da prevodim, i na pola smene me uhvati temperatura. Ućutim se, pomolim se bogu u sebi, samo do kraja dana da izdržim. Ne znam ni da li je alergija na ponedeljak, alergija na prašinu u kancu, alergija na posao ili nešto sasvim peto, ali bude mi jasno da nešto nikako ne valja. I stvarno nije valjalo. Tu noć sam disala na škrge. Ne pamtim takvo začepljenje, k’o u teglu da me neko metnuo i hermetički zatvorio. Jes’ da me zezaju sinusi redovito ali nikad nije tako bilo. Ni da udahnem, ni da predahnem, kao da ću svakog trena da izdahnem, jednom za svagda. Al’ sve se tešim, ne umire se tako lako, što reče jednom moja baba… Negde oko 5 ujutu zareknem se da ću otići kod tog vajnog lekara, u lokalni Dom zdravlja, pa kud puklo. Jeste da su me vratili prošli put jer im je potreban stari karton iz Valjeva da bi mi otvorili novi, a da mi je strina u međuvremenu javila da i tu rabotu moram lično da odradim jerbo njojzi neće da izdadu ništa, ali obrni-okreni, bolesna potrebne papire doneti ne mogu a ozdraviti bez lekara… Pa verovatno mogu, ako se dogovorim s virusom da pričeka da skoknem dole i nazad po taj karton. A taj dogovor s virusima, očigledno, teže je postići nego dogovor oko severnog Kosova. Izgleda nisam dobar pregovarač. (Eto, na primer, svaki put kad me napadne neki late night craving, pokušam svom organizmu lepo, razumno i prijateljski da objasnim da mu treba san a ne king-size smoki/plave mentol bombone/čokoladne napolitanke/puding od vanile s izlomljenom plazmom unutra i slično, i da ćemo to ujutru da papamo čim ustanemo… Nikad ne upali. Izgleda su mi moći ubeđivanja, nagovaranja i pregovaranja slabe k’o u odojčeta. E, tako beše i sa ovim virusom. Molim ja njega, kumim, zaklinjem, preklinjem pa opet sve iz početka, ali jok. Sila boga ne moli. A i meni taj pristup lepim, vala… Retko kad pomogne.) I tako rešim da lupim šakom o astal – iliti o šalter kod medicinske sestre, ako ustreba – i da milom ili silom privolim lekare da me pregledaju, prepišu terapiju i da najzad ozdravim, na pravdi boga, države i naroda, kad ova muka s virusom traje k’o da su me već tako bolesnu rodili, a stari zdravstveni karton ću lako dopremiti kad se oporavim - ako pre toga ne odapnem, voimjaoca.
Zapucam ujutru s prvim petlovima u Mirijevsku zdravstvenu jedinicu i spakujem se u red na šalteru, zajedno s masom penzionera. Bog da mi oprosti, ali populacija u godinama izgleda nema pametnija posla no da se iskuplja po zdravstvenim centrima i razmenjuje recepte, savete i komšijske tračeve. Dođe mu taj Dom zdravlja nešto kao Dom penzionera. Naslušaš se usput svakojakih priča, saznaš zaplete turskih i indijskih serija, možda i koju preporuku za kuvanje sarme ukačiš, ako imaš sreće. A mene ta sreća vazda služi, iako sam vegetarijanac…
Stignem ti tako na red negde oko podneva, taman kad je prva smena završavala a medicinske sestre hvatale krivinašku pauzu. I ostanem da stojim. Za svaki slučaj. Pre ili kasnije, doćiće mojih pet minuta. Kad-tad.
Nakon kraćeg natezanja sa medicinskom sestrom, otvori ona meni karton. Valjda je žena videla u meni onu čvrstu junačku rešenos’ da istrajem u svojoj nameri k’o i svi Srbi, da sam došla s namerom da legnem na šalter i da joj dišem u staklo dok se i ona ne razboli ako mi vapaj pacijentski ne usliši, a možda se i uplašila mojih podočnjaka. U svakom slučaju, primio me je lekar, pregledao po sistemu ’pu, zeka, iz daleka’, tj propitao me za simptome, virnuo u grlo, i onako nonšalantno, bez stetoskopskog pregleda, prepisao konjsku dozu nekog antibiotika. Još mi je i doznake za bolovanje izdao, iako od njih nikakve vajde nemam. Kao honorarac, nemam pravo na bolovanje, pa mi bilo kakvo overeno uverenje da privremeno nisam radno sposobna važi jednako kao zakon o zabrani prodaje cigareta maloletnicima. Al’ šta je, tu je, uzmem recepte, doznake, papire o svežeotvorenom zdravstvenom kartonu i furaj, Mišu. Snabdem se antibioticima i papirnim maramicama, prekrstim se i legnem opet – il’ da preživim, il’ ono drugo… Sve u svemu, nek’ nam živi, živi država. A mi – za to ćemo se nekako već snaći, makar taj recept za sarmu imamo…
- Miš_Mokri, u Ordinaciju Jedan!
- Ojsa, evo nas! Diž’ dupe!
- A jesi siguran da baš moramo da uniđemo, a? Možda se virus sad naprasno uplaši i pobegne k’o što je i doš’o, kad čuje da ga zovu u ordinaciju da ga subiju slekovi?
- Ma, batali, jedva su ti i onomad karton otvorili, pa si posle još morala da menjaš doktora i preregistruješ karton kad je ona što deluje k’o kolac da je progutala otišla na specijalizaciju, evo, vi’š i sad kol’ko im je trebalo da te prozovu! Dakle, ulazi, ne čekaj! Vreme je novac, a mi vazda siroti!
- Ovaj, dobar dan.
- Dobar dan. Sedite. Odmah da Vam kažem, nismo mogli da nađemo Vaš karton.
- E do moega…
- Kako niste mogli, evo, daću vam ja jedan komad, naš’o sam na polici kod nje u stanu, u kupatilu, piše lepo, Durex, Trojan, Masculan…
- Medo, nije to karton! Mislim, jeste kartonsko pakovanje, ali nije to isto što i zdravstveni karton! Bar u jednom slovu se razlikuje to dvoje, Medo moj! Ovaj, dobro, doktorice, a jel možete da me pregledate bez kartona?
- Pa mogu, evo, ovde ću upisati u ovu knjigu. Milka, nađe li ti taj karton više? Dajder ovamo, k’o u zemlju da je propao! Da vidim šta imate ovde od ranijih bolesti… Fino, fino… Sinusi, dakle. A Vi ste škorpija u horoskopu, vidim, rođeni ste polovinom novembra? A, pa to je baš lepo.
- Ovaj, da, jesam škorpija… Samo ne znam kakve to veze ima s virusom…
- A da, virus. A na šta se tačno žalite?
- Uh, odakle početi… Pa ono, nema para, a posla ima kol’ko voliš, radim od jutra do sutra k’o krupna marva, i jedva se skrpim od plate do plate… A i to što radim, sve na crno, jbmliga, ništa konkretno, za stalno, nemam prava ni na godišnji ni na bolovanje i tako već ravno četir’ godine…
- A, pa biće posla, ne brinite ništa, vidim, radni ste, vredni, vidi Vam se u očima da ste dobro čeljade, i još ste škorpija pritom. Nemojte samo da sedite na ’ladan beton i da pijete gazirano.
- Aham, dobro. Nego, sinoć me pokačila temperatura neka, 39, glavobolja, malaksalost, grlo mi k’o šmirgla broj kec, malo mi se vrti i nemam snage ni da jastuk pomerim. Da nije neki virus, od onih svinjskih, ptičijih, ili neka Nilska groznica, a?
- Pa haj’te, da Vas poslušam malo po plućima, ako ste raspoloženi?
- Pa mislim, ono, kao, može.
- Lepo meni Vi leđa okrenite, i dišite sad. Aha. Oho. Uhuh. Ihaj. Eheheh. Opa. Ok…
- Iju, čemu ti izrazi? Jel mnogo lošo?
- Ma, ništa, čista su Vam pluća. Vi niste pušač, ne?
- Jok, no si ti! Ta ti već skoro deset godina puši, a odskora tuče domaći duvan, ljubovijski, otkako su digli akcize pa ni Drinu bez filtera više ne može da si priušti! A i zdraviji je, bar ona tvrdi, k’o čvarci fin pa vlaknast, i nadasve čist, sve miriši na pokošenu i osušenu biljku, ohne aditiva, konzervanAsa i aroma.
- Ćuti više, čupavi, boktejbo, došla sam na pregled a ne u Hag, ne treba mi advokat da umesto mene govori, jes’ da me boli grlo al’ toliko katastrofalno nisam da mi ti meru uzimaš i daješ! Ovaj, da, znate, jesam pušač.
- Mhm, dobro. Ništa onda, evo Vama Cefaleksin, pijte 8 dana po 2 kapsule na 8h, i virusa ima da ga nema. I spavajte više, osim ako Vas dečko ne gnjavi mnogo.
- Pa, ovaj, nije dečko…
- Nego ona njena mala garava što joj dušu uze, sva se uprepodobila i profinila, samo u_zemlju i u_nebo gleda, druge ne vidi, samo o njoj priča! Gospoja-doktorice, blago Vama, vi ne morate obe u komplet-lepinji da ih trpite na krevetu pored! Eh, moje muke niko ne zna…
- Jbobog, Medo mi ko kod Baba-Vange da smo došli. Ispita nas žena i pregleda u širinu i dubinu, ’nako metaforički, dok si rek’o grip!
- Vala, stvarno, bokte. K’o u kafu, pasulj i kuglu da ti je gledala o jednom trošku a ne u zdravstveni karton. E, a jel smem da uzmem onaj jedan Cicikek što ti je kupila ona tvoja? Mislim, tebi sad trebaju vitamini i tako te fore, a za slatkiše ću se ja žrtvovati da pojedem kad ti već ne smeš.
- E, ne može! Od mene si naš’o mafin nasušni da kradeš! Niko nije rek’o da ne smem slatko! I nije ona moja nego Marijana. A osim toga, nisi joj se ni za medenjake zahvalio što ti je kupila, i što ti je mantil beli donela onomad, i lopticu-skočicu s pčelicom unutra, a već bi još slatkiša, tako alav, samoživ i nezahvalan!
- Mda. No, dobro, reci joj da sam rek’o fala. Ali samo ako mi daš Cicikek da ukljuniram. E, i pitaj je jel i nju dofatio virus, da i nju vodim kod lekara, ovaj put nisam onog penzosa u redu spopleo iako je uleteo ispred nas na šalter k’o Fanđo u krivinu u Monte Karlu, moram to ispraviti čim pre. A i smešni su mi, onako, za posmatranje, ti penzosi. Čudna sorta, baš. Vegetiraju nekako i idu okolo a da stvarno ni ne moraju.
- More, da ćutiš tu i da budeš fini! Ti ljudi i žene su svoj radni vek časno odslužili i svoj doprinos državi dali i sad na miru mogu da planduju i divane ono malo života što im je preteklo nakon službi im…
- Aha, jeste, ti divni ljudi i žene te dižu po prevozima iako ima gde da se sedne nego su se oni namerili baš na tvoje sedište, i isti taj pošten penzionerski svet te gura u redu pred kasom, kukaju da ih propustiš jer eto ne mogu da stoje u prodavnici, u pošti, banci, opštini, gde god da makneš, i na sve to, imaju veća primanja od tebe koja stalno crče od posla, a bez pravog posla za stalno! Ti njihovu sreću nikad videt’ nećeš jer kako si krenula s tim poslovima i tezgarenjem, a i virusima, tebi od života ništa ostati neće kad ti dođe dan za ubiranje slatkih plodova radnog veka! A ni to, vala, nećeš doživeti, s obzirom da radiš na crno, ti’š svoju penziju videti tek na večnim lovištima, a možda ni tamo!
- Pa, i to što kažeš… Al’ znaš već kako to ide u Srbiji, ima ona jedna dobra stara narodna, ko radi, izumre od gladi k’o dinosaurus… Nego, dodaj mi onaj Perfex, malo mi se manta od neispavanosti a opet je krenuo sveti potop iz sLinusa, ko preživi, pričaće…
- Dobar dan. Sedite. Odmah da Vam kažem, nismo mogli da nađemo Vaš karton.
- E do moega…
- Kako niste mogli, evo, daću vam ja jedan komad, naš’o sam na polici kod nje u stanu, u kupatilu, piše lepo, Durex, Trojan, Masculan…
- Medo, nije to karton! Mislim, jeste kartonsko pakovanje, ali nije to isto što i zdravstveni karton! Bar u jednom slovu se razlikuje to dvoje, Medo moj! Ovaj, dobro, doktorice, a jel možete da me pregledate bez kartona?
- Pa mogu, evo, ovde ću upisati u ovu knjigu. Milka, nađe li ti taj karton više? Dajder ovamo, k’o u zemlju da je propao! Da vidim šta imate ovde od ranijih bolesti… Fino, fino… Sinusi, dakle. A Vi ste škorpija u horoskopu, vidim, rođeni ste polovinom novembra? A, pa to je baš lepo.
- Ovaj, da, jesam škorpija… Samo ne znam kakve to veze ima s virusom…
- A da, virus. A na šta se tačno žalite?
- Uh, odakle početi… Pa ono, nema para, a posla ima kol’ko voliš, radim od jutra do sutra k’o krupna marva, i jedva se skrpim od plate do plate… A i to što radim, sve na crno, jbmliga, ništa konkretno, za stalno, nemam prava ni na godišnji ni na bolovanje i tako već ravno četir’ godine…
- A, pa biće posla, ne brinite ništa, vidim, radni ste, vredni, vidi Vam se u očima da ste dobro čeljade, i još ste škorpija pritom. Nemojte samo da sedite na ’ladan beton i da pijete gazirano.
- Aham, dobro. Nego, sinoć me pokačila temperatura neka, 39, glavobolja, malaksalost, grlo mi k’o šmirgla broj kec, malo mi se vrti i nemam snage ni da jastuk pomerim. Da nije neki virus, od onih svinjskih, ptičijih, ili neka Nilska groznica, a?
- Pa haj’te, da Vas poslušam malo po plućima, ako ste raspoloženi?
- Pa mislim, ono, kao, može.
- Lepo meni Vi leđa okrenite, i dišite sad. Aha. Oho. Uhuh. Ihaj. Eheheh. Opa. Ok…
- Iju, čemu ti izrazi? Jel mnogo lošo?
- Ma, ništa, čista su Vam pluća. Vi niste pušač, ne?
- Jok, no si ti! Ta ti već skoro deset godina puši, a odskora tuče domaći duvan, ljubovijski, otkako su digli akcize pa ni Drinu bez filtera više ne može da si priušti! A i zdraviji je, bar ona tvrdi, k’o čvarci fin pa vlaknast, i nadasve čist, sve miriši na pokošenu i osušenu biljku, ohne aditiva, konzervanAsa i aroma.
- Ćuti više, čupavi, boktejbo, došla sam na pregled a ne u Hag, ne treba mi advokat da umesto mene govori, jes’ da me boli grlo al’ toliko katastrofalno nisam da mi ti meru uzimaš i daješ! Ovaj, da, znate, jesam pušač.
- Mhm, dobro. Ništa onda, evo Vama Cefaleksin, pijte 8 dana po 2 kapsule na 8h, i virusa ima da ga nema. I spavajte više, osim ako Vas dečko ne gnjavi mnogo.
- Pa, ovaj, nije dečko…
- Nego ona njena mala garava što joj dušu uze, sva se uprepodobila i profinila, samo u_zemlju i u_nebo gleda, druge ne vidi, samo o njoj priča! Gospoja-doktorice, blago Vama, vi ne morate obe u komplet-lepinji da ih trpite na krevetu pored! Eh, moje muke niko ne zna…
- Jbobog, Medo mi ko kod Baba-Vange da smo došli. Ispita nas žena i pregleda u širinu i dubinu, ’nako metaforički, dok si rek’o grip!
- Vala, stvarno, bokte. K’o u kafu, pasulj i kuglu da ti je gledala o jednom trošku a ne u zdravstveni karton. E, a jel smem da uzmem onaj jedan Cicikek što ti je kupila ona tvoja? Mislim, tebi sad trebaju vitamini i tako te fore, a za slatkiše ću se ja žrtvovati da pojedem kad ti već ne smeš.
- E, ne može! Od mene si naš’o mafin nasušni da kradeš! Niko nije rek’o da ne smem slatko! I nije ona moja nego Marijana. A osim toga, nisi joj se ni za medenjake zahvalio što ti je kupila, i što ti je mantil beli donela onomad, i lopticu-skočicu s pčelicom unutra, a već bi još slatkiša, tako alav, samoživ i nezahvalan!
- Mda. No, dobro, reci joj da sam rek’o fala. Ali samo ako mi daš Cicikek da ukljuniram. E, i pitaj je jel i nju dofatio virus, da i nju vodim kod lekara, ovaj put nisam onog penzosa u redu spopleo iako je uleteo ispred nas na šalter k’o Fanđo u krivinu u Monte Karlu, moram to ispraviti čim pre. A i smešni su mi, onako, za posmatranje, ti penzosi. Čudna sorta, baš. Vegetiraju nekako i idu okolo a da stvarno ni ne moraju.
- More, da ćutiš tu i da budeš fini! Ti ljudi i žene su svoj radni vek časno odslužili i svoj doprinos državi dali i sad na miru mogu da planduju i divane ono malo života što im je preteklo nakon službi im…
- Aha, jeste, ti divni ljudi i žene te dižu po prevozima iako ima gde da se sedne nego su se oni namerili baš na tvoje sedište, i isti taj pošten penzionerski svet te gura u redu pred kasom, kukaju da ih propustiš jer eto ne mogu da stoje u prodavnici, u pošti, banci, opštini, gde god da makneš, i na sve to, imaju veća primanja od tebe koja stalno crče od posla, a bez pravog posla za stalno! Ti njihovu sreću nikad videt’ nećeš jer kako si krenula s tim poslovima i tezgarenjem, a i virusima, tebi od života ništa ostati neće kad ti dođe dan za ubiranje slatkih plodova radnog veka! A ni to, vala, nećeš doživeti, s obzirom da radiš na crno, ti’š svoju penziju videti tek na večnim lovištima, a možda ni tamo!
- Pa, i to što kažeš… Al’ znaš već kako to ide u Srbiji, ima ona jedna dobra stara narodna, ko radi, izumre od gladi k’o dinosaurus… Nego, dodaj mi onaj Perfex, malo mi se manta od neispavanosti a opet je krenuo sveti potop iz sLinusa, ko preživi, pričaće…
Нема коментара:
Постави коментар